Piše: Vanja Radovanović
U petak, 11.07.2025., priuštio sam si dan na biciklu u okolici Celja sa željom da se provozam po dvije svježe izgrađene (otvorene u rujnu 2024.) “prigradske” biciklističke staze koje Celje povezuju sa Šentjurom (11 km) i Žalcem (12 km). A kad sam već bio u tom kraju prošao sam još jednom i stazu do Laškog (također 12 km). Do Celja sam došao na već prokušani način, vlakom – na kraju teksta možete naći koje sam vlakove koristio i koliko sam platio karte.
Fotke možete vidjeti ovdje.
Ideju za ovaj izlet dobio sam kada sam tražio način kako povezati vožnju po biciklističkoj stazi Rogaška Slatina – Podčetrtek u smisleni zaokruženi izlet bez vraćanja istim putem. Prvotno sam želio do Rogaške Slatine doći preko Đurmanca (do kuda bih se odvezao našim vlakom preko Krapine), pa kad sam vidio da je to teško izvedivo zbog navodne nemogućnosti prijevoza bicikla onda sam išao gledati varijante preko Celja… i tad uočio informaciju da su nedavno (lani) otvorene bic. staze do Šentjura i Žalca. Pa, rekoh, hej, to mi je još zanimljivije, idem ja tamo!
I onda sam složio pristupni željeznički plan: Vrapče – Harmica, biciklom do Dobove, a dalje preko Zidanog Mosta za Šentjur. Žalec ću u izlet umetnuti uz jednosmjernu vožnju vlakom od Celja, a onda se spustiti do Laškog pa opet nazad vlakom preko Zidanog Mosta, Dobove i Harmice do Vrapča i kuće.
Plan je “kihnuo” već na prvom koraku, radi kašnjenja vlaka na želj. stanicu. Vrapče, ali se nakon čekanja slijedećeg vlaka u Dobovi ipak dalje razmotao kako se i trebao, a čak mi je u tome pomoglo i malo sreće. Više o tome u retcima koji slijede! :)
Obzirom da volim rana buđenja i rane polaske na putovanja onda mi nije bilo teško probuditi se u 04:00 i krenuti na prvi vlak koji od meni najbliže želj. stanice Vrapče kreće na zapad u 05:09. Uz pretpostavku dolaska po voznom redu imao sam dovoljno vremena da bez žurbe dobicikliram do Dobove i tamo uhvatim vezu prema Zidanom Mostu i Šentjuru.
Međutim – figa! Vlak mi je u Vrapče stigao s 15-ak minuta kašnjenja i u sebi sam se već oprostio s predviđenim vlakom iz Dobove i zacajhnao si u glavi polazak sa sljedećim, u 07:05. Pa sam onda shodno tome iz Harmice krenuo posve neambiciozno, normalnim ritmom… na cesti jedva da je bio koji auto, na graničnom prijelazu nije bilo nigdje nikoga… i neposredno pred željezničku stanicu u Dobovi sam skužio da bih možda čak mogao stići na prethodni vlak. Ubacio sam u petu brzinu i zalaufao se – no, dovoljno samo da vlak ispratim pogledom 300-injak metara ispred mene.
Ha, *bat ga, i tako sam mislio da neću stići na njega pa mi i nije bio neki veliki bed kaj nisam stigao. Vani je bilo svježe pa sam sjeo u omalenu (ali toplu) čekaonicu, kupio voznu kartu u trafici koja dublira kao željeznička blagajna, i prepustio se mislima koje su vrludale.
Prilično brzo je prošlo tih sat vremena, uz mene se nakupilo još nekoliko putnika, stigao je i moj/naš vlak (novi, marke Stadler, s puno mjesta za bicikle), ukrcah se unutra i smjestih svoj bicikl na mjesto gdje ga ne trebam nadgledati. Vožnja je bila ugodna, a usputno skužih i manjkavost tih novih vlakova, jako dugo im se otvaraju vrata tako da putnici jako često pomisle da su vrata u kvaru pa krenu do drugih, a onda im se otvore ova pa se oni vraćaju… ta se scena ponavljala na gotovo svakoj stanici, i izvana i iznutra.
U Zidanom Mostu sam imao sreće pa nisam morao natovareni bicikl nositi niz/uz stepenice do 1. perona (stigao sam na drugi) već mi je veza za Celje – Šentjur stigla na susjedni treći. To je bio stari vlak, sa skučenim prostorom za bicikle, pa je komfor bio manji… ali, hej, ipak se vozimo, provesti pola sata u tome nije bed!
Stigoh u Šentjur, ostadosmo sami bicikl i ja na peronu u sunčano i prohladno jutro – što sad?
Pa naravno, nabaviti neku klopu!
U blizini je bio Hofer pa sam skoknuo po 2 kroasana i još neka sitna prehrambena zadovoljstva i nakon toga sam bio spreman za suočavanje sa stazom. A ona mi se baš svidjela.
—- ŠENTJUR – CELJE, početak —-
Dužina: 11 km (odgovara npr. udaljenosti od Jelačić placa do centra Sesveta)
Širina: Nisam mjerio, ali mi se čini da je 2 ili 2,5 metara, vrlo ugodno za vožnju i mimoilaženje.
Nagib: Minimalan (cca 25 visinskih metara na 11 km), uopće se ne osjeti.
Pokrov: Asfalt cijelo vrijeme.
Oznake i putokazi: Odlični, nije bilo nikakvih dilema oko trase, no kad već ima puno putokaza (standardnog slovenskog oblika, crvenog pravokutnika) šteta što nema na svakom oznake udaljenosti do završne točke nego je ona napisana tek na svakom petom-šestom putokazu. Na dijelovima gdje se vozi po kolniku na njemu se postavljeni tzv. “sharrowsi”.
Odmorišta: Nažalost, samo jedno (stol s dvije klupe, bez dodatne opreme) i to vrlo blizu početku staze (cca 2,5 km od početka staze). Pitke vode nema.
Odvojenost od ostalih oblika prometa: Povremeno (na cca 20% dužine) se vozi po kolniku cesta/ulica s vrlo slabim prometom, sve ostalo je po biciklističkim stazama (po nekima od njih koje vode kroz polje je dozvoljen promet i traktorima)
Promet: U rano prijepodne radnog dana (između 9 i 10 sati) sreo sam na stazi 20-ak biciklista, uglavnom starijih, i nekoliko natjecatelja koji su trenirali.
Opći dojam: Vrlo ugodna staza, odlično trasirana, prolazi kroz lijepe predjele (polja, šumarci, većinom blizu rječice Voglajne te željezničke pruge Celje – Maribor), odlično označena… u rangu najboljih austrijskih prigradskih biciklističkih staza.
Zanimljivo, na stazi ima podosta mostova preko lokalnih potoka i čini se da je svaki od njih posve različit od drugih! :)
Bic. staza počinje u centru Šentjura (gradić od cca 5000 stanovnika, otprilike veličine Krapine), a ja sam vožnju po njoj započeo na željezničkoj stanici, nekih 200 metara od samoga početka. Sama stanica je dobro opremljena što se tiče biciklista, ima dovoljno mjesta za parkiranje bicikla (npr. za one koji svoj put nastavljaju vlakom), otvorenog i zatvorenog, a tamo je i “stanica” tzv.javnih bicikala ), kao NextBike u Zagrebu.
Sljedećih malo više od kilometra staza vodi usporedo s glavnom cestom… i to mi je bilo malo razočaranje, ponajviše zbog buke gustog prometa. No, nakon tog prvog dijela su me putokazi usmjerili na drugu stranu, prema pruzi. Tako da su naredna 2 kilometra bilo vrlo ugodna, s jedne strane s pogledom na polja i vrtove, a s druge na željezničku prugu, što mi nikad nije bilo mrsko. Svakih 5-6 minuta je prošao poneki vlak po toj vrlo frekventnoj pruzi koja spaja dva najveća slovenska grada, ali i Italiju s Mađarskom te Zagreb i Ljubljanu s Grazom i Bečom.
Poslije tog dijela uslijedio je prelazak Voglajne i prvo kraći dio posred polja, a zatim duži uz Voglajnu i to osobito na dijelu uz pa i kroz Železarnu Štore, veliki metalurški pogon koji svojim pogonima i neobičnim alatima i prostorima privlači poglede – vrlo zanimljivo!
Nakon željezare bic. staza, zajedno s cestom, prelazi Voglajnu i slijedi duži dio ponovo posvećen samo biciklistima koji ih gotovo neprimjetno dovodi do samog srca Celja, Željezničke stanice.
Jako mi se sviđa kako je ovaj biciklistički pravac trasiran, uglavnom koristeći već postojeće staze, kolovoze, prometnice koji su vrlo smisleno povezani tako da se koliko je god moguće izbjegnu glavne prometnice i da bude estetski, panoramski lijep. Po tome slijedi najbolje austrijske primjere, npr. biciklističku stazu uz Muru. Uživao sam u vožnji i šteta što je staza tako kratka, prošao sam ju, usprkos brojnim pauzama radi fotkanja i jednoj dužoj radi kratkog gableca, za malko više od sat vremena.
Volio bih vidjeti staze ovakvog tipa npr. na potezu Zagreb – Sesvete – Dugo Selo, Zagreb – Zaprešić pa i šire.
Postojeće staze Podsused – Sveta Nedelja i Zagreb – Velika Gorica nisu ovoga tipa jer cijelo vrijeme vode tik uz ceste pa su bučnije i ne pružaju osjećaj odmaka od ostalog prometa što na stazi Šentjur – Celje jest slučaj.
—- ŠENTJUR – CELJE, kraj —-
I tako se ja nađoh na željezničkoj stanici Celje i prva mi je misao bila da provjerim kad ide prvi vlak za Velenje kojim mogu stići do Žalca. I, gle čuda, išao je za 20 minuta!
To je bila prilika za brzi skok s prve na drugu stazu – pa ju i iskoristih!
Ubrzo je na peron stigao prastari vlak, valjda još iz 60-ih ili 70-ih, sav išaran grafitima, jedan od onih kod kojih se još uvijek mogu otvoriti prozori. Bicikl sam ugurao uz pomoć kondukterke u malen prostor iza kabine vlakovođe – no, uočio sam da su u jednom od putničkih dijelova s cijele jedne strane maknuli sjedala i montirali kuke na koje se može objesiti 30-ak bicikala… eto snalažljivosti!
Vlak je krenuo brekćući, s puno buke i škripe, no uhvatio je ritam od 50-60 km/h i do Žalca sam stigao nakon 11 minuta vožnje. Sama staza ne prolazi kroz mjesto nego uz rijeku Savinju, 7-8 minuta vožnje od centra, ali sam ipak odvojio 20-ak minuta da prođem centrom gradića kojim dominira dugačak razvučeni i lijepo uređeni glavni trg na kojem već dugo dugo nisam bio. Trg sad izgleda kako su prije 20-ak godina izgledali trgovi austrijskih gradića slične veličine… eh, taj vremenski razmak!
O samoj stazi ću vam opet napisati na isti način kao i o prethodnoj.
—- ŽALEC – CELJE, početak —-
Ova se staza nakon Žalca nastavlja u smjeru zapada prema selu Vransko čije se ime i nalazi na putokazima umjesto Žalca.
Dužina: 12 km
Širina: Promjenjiva, između cca 2 i 3 metra, vrlo ugodno za vožnju i mimoilaženje.
Nagib: Minimalan (cca 15 visinskih metara na 11 km), uopće se ne osjeti.
Pokrov: Većinom makadam, tek na prilazu rijeci Savinji kod Žalca te na području grada Celja na riječnom šetalištu asfalt (cca 10%).
Oznake i putokazi: Dobri, nije bilo nikakvih dilema oko trase, no kad već ima puno putokaza (standardnog slovenskog oblika, crvenog pravokutnika) šteta što nema na svakom oznake udaljenosti do završne točke nego je ona napisana tek na nekoliko mjesta.
Odmorišta: Tri “službena” (stol s dvije klope te koš za smeće), no mjesta nisu baš najsretnije odabrana jer nema hlada, a bar zasad nije uz njih zasađeno drveće. Pitke vode nema.
Odvojenost od ostalih oblika prometa: Gotovo potpuna, tek se na malom djeliću staze u blizini Žalca njom smiju voziti vozila vlasnika okolnih parcela.
Promet: Sredinom radnog dana (između 11 i 13 sati) sreo sam na vangradskom dijelu stazi 20-ak biciklista. U dijelu uz rijeku Savinju unutar Celja je bilo dosta šetača i biciklista.
Opći dojam: Ugodna staza, ponajviše radi mira i zelenila oko staze te rijeke Savinje do koje se, nažalost, može doći tek na rijetkim mjestima izvan Celja, dok je u samome gradu lako doći do same rijeke. Staza po svojoj izvedbi (makadam) vrlo nalikuje talijanskim turističkim biciklističkim stazama (npr. kao u okolici Trevisa).
Staza Vransko – Celje cijelim svojim tokom slijedi rijeku Savinju, a do staze se iz Žalca lako dođe cestom koja uz sebe ima i odvojenu bic. stazu. Nakon što se dođe do same staze dalje nema nikakvih niti orijentacijskih niti bilo kojih drugih dilema, ona jednostavno slijedi rijeku po njenoj lijevoj (sjevernoj strani) sve do Celja. Po ulasku u Celje bic. staza skreće na desnu (južnu) obalu rijeke dok je (prema znakovima barem) sjeverna obala rezervirana za šetnju pješaka. No, u praksi se biciklisti voze i po tome dijelu šetališta i to bez veće gužve i problema. Jedini lokal koji se nalazi na samoj obali rijeke (Pizzerija Špica) se obilazi s lijeve strane.
Staza završava kao i ona prethodna, od Šentjura, kod željezničkog kolodvora Celje.
—- ŽALEC – CELJE, kraj —-
Nakon što me je staza od Šentjura do Celja oduševila trasiranjem i raznolikošću ova iz Žalca je bila posve drugog karaktera, donijela mi je ugodan mir. Da sam sa sobom imao više klope i da je vrijeme bilo lijepo i stabilno onda bih se sigurno izvalio negdje u hladu i odmarao … ali, avaj, nije bilo tako.
Klope nisam imao (osim kviki pereca i čokoladnih tortica), nebo se sve više crnilo, a prognoza je pokazivala da će kiša stići za sat vremena. Pa sam onda teška srca napustio Savinju (ipak ugazivši u nju u Celju na par minuta) i krenuo tražiti mjesto za ručak, po mogućnosti sa parkingom za bicikle pod krovom (čita: haustor ili nešto slično). Svratio sam do turističkih informacija i tamo su mi preporučili gostionicu Oštirka kod placa, ali kad sam otišao tamo uvidio sam da je to fancy mjesto (bijeli stolnjaci, meni od 35+ EUR) pa još bez mogućnosti parkiranja bicikla pod nekim obližnjim krovom.
Pa odoh dalje, par stotina metara u smjeru juga, u Savinovoj ulici, naiđoh na pivnicu Stari Pisker i ponudu dana sa predjelom, glavnim jelom (pečeni picek, pire krumpir, umak od kopra) i salatom za 9 EUR… a još k tome i s haustorom u kojem sam parkirao bicikl. Sjeo sam za ulični stol (ispod tende!), od konobarske ekipe (2 momka iz Srbije i 3 iz Azije) naručio Zlatorog i taj meni i… prepustio se odmoru. Kiša ipak nije stigla po najavi iz prognoze, tek par kapi, ali po crnom nebu sam zaključio da sam ju zamalo izbjegao. Ali, ručak je bio OK i ugodno sam proveo sat i frtalj tamo gledajući scene svakodnevnog uličnog teatra života u Celju.
—- CELJE – LAŠKO, početak —-
Dužina: 12 km
Širina: Velikom većinom staza vodi po lokalnim prometnicama uz tek kraće dionice po isključivo biciklističkoj stazi, širina je oko 3 metra.
Nagib: Dio kroz općinu Celje je ravan, no nakon ulaska u općinu Laško teren postaje vrlo strm i neugodan (cca 100 visinskih metara na 12 km), podijeljen na dva vrlo strma duža uspona i jedan kraći. Uspone sam pregurao, nije bilo šanse da to izvezem, i pri tome sam se jako umorio. Guranje je trajalo cca pola sata, uz još dodatnih cca 45 minuta pauze pod jednom strehom dok je padala kiša.
Pokrov: Asfalt, cijelom dužinom (osim komadića gdje su radovi neposredno nakon Celja.
Oznake i putokazi: Na području Celja OK, na području Laškog postoje rijetke kriptične oznake za bic staze koje sadrže samo brojeve, bez nekog objašnjenja (kojeg ja nisam imao). Te oznake meni nisu ničim služile, orijentirao sam se pomoću karte i po sjećanju (vidi dolje).
Odmorišta: Tri službena, sva tri na području općine Celje (dvije klupe, koš za smeće), na području Laškog – ništa.
Odvojenost od ostalih oblika prometa: Minimalna, ali je na većini cesta na području Celja promet rijedak. Na području Laškog se dijelom vozi po nešto prometnijoj lokalnoj cesti od Jagoča do Laškog.
Promet: Sreo sam tek 6 biciklista, vjerojatno zato što je ova staza vrlo naporna i najbolje pogodna za mountain bike.
Opći dojam: Na području Celja je staza OK, međutim kad se zađe na područje općine Laško tada se koriste lokalne seoske ceste s puno strmih uspona i silazaka. Tom sam istom stazom već jednom prošao, 2016. godine, sa Vedranom i Zrinkom, i od tada se nije gotovo ništa promijenilo osim što je sagrađen novi most preko Savinje. Da sam znao da je u pitanju ista staza ne bih se odlučio krenuti njome, no slijedeći neke tekstualne napomene na webu da je izgrađena nova staza pogrešno sam zaključio da je na području Laškog u upotrebi nova trasa bez uspona – ali nije.
Dakle, celjski dio je ok, ugodan za vožnju, s lijepim pogledima na okolna brda, jedine dvije stvari koje kvare idilu su gradilište na samom izlazu iz Celja zbog kojeg se nekoliko minuta vozi po oštrom kamenu te nepregledni nasadi japanskog dvornika koji je zauzeo obale Savinje i iz godine u godinu sve više istiskuje ostalu floru.
A sa strane Laškog… vrlo brzo krenu uzbrdice na kojima sam dušu ispustio gurajući težak bicikl cca pola sata. Tome se dodala kiša, prijetila je još od izlaska iz Celja, krenuli su udaljeni gromovi, poneka sitna kap, gurao sam bicikl kroz ta brda stalno imajući na umu gdje bih se sklonio ako krene pljusak (bicikl sam pripremio za kišu, zatvorio bisage, prevukao plastičnu vreću preko ruksaka) … i kiša je udarila na početku sela Jagoče gdje sam ulovio suho mjesto ispod strehe jedne kuće uz ulicu, taman za mene i bicikl, tamo sam čekao 40-ak minuta da kiša posustane.
I, kad je kiša gotovo zamrla krenuo sam dalje za Laško i onda je kiša ponovo krenula… na sreću tek 10-ak minuta, na samom ulazu u Laško je ponovo prestala.
U Laškom sam naletio na veliku manifestaciju “Dani piva i cvijeća”… cvijeća nisam puno vidio, ali piva očito teče potocima. :)
Na jednoj od livada uz rijeku je dignut šatorski grad gostiju (manifestacija traje 3 dana), cijeli centar je preplavljen štandovima na kojima se, je li, toči piva, ponegdje se može dobiti i klopa, tu su i luna park, velika pozornica … ali, dominantni su pivski štandovi. Piva ide po popularnoj cijeni od 3,5 EUR.
Zvijezde programa: Vlado Kreslin, Joker Out i Severina.
U doba kad sam tamo stigao, oko pola 6, još nije krenula gužva, ali kad sam odlazio stizali su vlakovi prepuni ljudi, po nekoliko stotina njih izlazilo je iz vlakova iz smjera Celja, Ljubljane, Maribora… i sreća da nisam odlučio ući u vlak s biciklom u Celju jer ne bih uspio ugurati se u njega. Ovako su svi izašli van, a ja sam ušao u poluprazni vlak do Zidanog Mosta i dalje do Dobove.
—- CELJE – LAŠKO, kraj —-
Posljednji dio puta je bio puka formalnost, 15-ak minuta lagane vožnje biciklom od Dobove do Harmice, 20-ak minuta čekanja na vlak do Zagreba, izlazak u Vrapču i dolazak kući oko 21:30.
Za kraj, ako nekoga zanima kako sam u ovaj izlet posložio 7 vlakova i koliko sam platio za pojedine karte evo i toga:
Vrapče ———– 05:09 (stigao s 15 minuta kašnjenja) – karta mi nije naplaćena
Harmica ——— 05:33 (stigao s 15 minuta kašnjenja)
===================
10-15 minuta vožnje biciklom
===================
Dobova ———- 05:58 (zakasnio 1 minutu)
—–
Dobova ———- 07:06 (7,30 EUR + 1,50 EUR dnevna karta za bicikl )
Zidani Most —– 07:56
—–
Zidani Most —– 08:05
Šentjur ———– 08:38
===================
Celje ————– 10:35 (1,60 EUR)
Žalec ————- 10:46
===================
Laško ————– 18:41 (5,80 EUR)
Zidani Most ——-18:55
—–
Zidani Most ——-19:10
Dobova ————19:58
===================
10-15 minuta vožnje biciklom
===================
Harmica ———- 20:35 (1,88 EUR, karta za bicikl mi nije naplaćena)
Vrapče ———— 20:59
Napomena: Željeznička karta za bicikl kupljena u Sloveniji vrijedi za cijeli dan i košta 1,5 EUR.
Željeznička karta za bicikl u Hrvatskoj vrijedi samo za jednu vožnju (s presjedanjem, ako je potrebno) i košta 1,99 EUR.
