Piše: Vanja Radovanović
Kopajući po svojoj arhivi biciklističkih izleta zapazio sam da su gotovo svi moji dulji izleti bili vezani uz neku rijeku i/ili željezničku liniju, postojeću ili bivšu. I nije čudo da je tako – rijeke uvijek pružaju niz prekrasnih prizora i ambijenata u kojima se može najbolje uživati možda baš s bicikla, humanom brzinom koja pruža najpotpuniji doživljaj. A s praktične strane, ako se odabere vožnja nizvodno, niz rijeku, tada je tu i nezanemariva lakoća spuštanja koja uvijek čovjeka veseli.
S druge strane željeznica nudi mogućnost ekološkog i lakog prijevoza bicikla na mjesta gdje su doživljaji vožnje najljepši (dakle, uz rijeke).
Kao zaključak: Ima li ljepše kombinacije biciklističkog izleta nego odvesti se vlakom do mjesta X uz rijeku Y i onda se lijepo polako i s guštom spuštati uz tu rijeku?
Moj je zaključak da je upravo to najbolja kombinacija i na tu sam temu realizirao već niz izleta… a kako nam je rijeka Sava tu blizu, uz nju i prema zapadu i prema istoku vodi željeznička pruga, onda ću se u sljedećih nekoliko putopisnih nastavaka pozabaviti baš Savom i njenom okolicom.
Za početak tog serijala evo priče s izleta kojeg sam odvozio u kolovozu 2019. godine od Hrastnika do Krškog, u dužini od oko 55 kilometara. Vlakom sam se odvezao od željezničke stanice Vrapče (mojem domu najbliže) do Harmice (tik pored HR/SLO granice), potom odbiciklirao 2 km do željezničke stanice Dobova gdje sam uhvatio vlak za Ljubljanu te sišao u Hrastniku da bih se zatim laganini spustio biciklom uz rijeku Savu rutom Hrastnik – Zidani Most – Radeče – Sevnica – Brestanica – Krško gdje sam uhvatio vlak za Dobovu, zatim opet odbiciklirao 2 km preko granice do Harmice otkuda sam se vratio vlakom do Zagreba (točnije Vrapča). Sve zajedno sam na putu proveo malo više od 12 sati, krenuo oko 07:15 od kuće i vratio se doma oko 20:15.
Fotke možete vidjeti ovdje.
U međuvremenu, od 2019. pa do sada, su mnoge dionice tog puta bolje uređene i puno bolje označene tako da vjerujem da su i doživljaji prolaska tog puta sada još ugodniji.
Navedeni vozni redovi na kraju teksta pokazuju stanje tekućeg voznog reda (jesen 2025.) kako bih vam bolje oslikao trenutačnu sliku rasporeda vlakova.
Stoga, sjednite na sic i – krećemo, i vremenski, do mojih riječi napisanih 2019. godine, i prostorno, do Save!
Za početak, evo nekoliko riječi što me je motiviralo na ovaj izlet. Kao prvo, želio sam se provesti biciklom cestom Hrastnik – Radeče koja vodi usporedno sa Savom njenom desnom (južnom) obalom, to je uska cestica koja svih 12 km vijuga usporedo sa Savom i koju sam neke davne godine (cca 1998.?) prošao autom i zapamtio po lijepom okolišu, a tijekom posljednjih desetak godina je njome zabranjen prolaz automobilima osim za stanare (vjerojatno radi teškog mimoilaženja). Kao drugo, primijetio sam nedavno da je pristup toj cestici iz Radeča označen znakom slovenskog biciklističkog puta D2 koji bi trebao voditi od Rateča (talijanske granice) pa sve do HR granice kod Čateža i zanimalo me je da li trasiran/označen i dio puta nizvodno od Radeča koji sam jedne davne godine (recimo 1991.? Ili 1992.?) već prošao biciklom s ekipom iz Studentskog esperantskog kluba kombinirajući za kružni izlet ceste uz rijeke Savu, Mirnu i Krku… a kao treće, bio mi je posebni rajc realizirati ovaj izlet bez pomoći auta odnosno uz prijevoz samo vlakom.
Pa sam onda razmišljao kako spojiti sva ta tri „mamca“ i… dosjetio se (kao profesor Baltazar!) krenut ću vlakom iz Zagreba do Harmice, prijeći granicu do Dobove, potom se odvesti vlakom do Hrastnika kako bih prošao taj meni najdraži dio do Radeča, a potom ću se spuštati niz Savu tražeći oznake za D2 stazu pa dokle stignem… a kad više neću imati volje, snage ili oboje onda ću sjesti na vlak, dočepati se Dobove, opet preskočiti granicu do Harmice i vratiti se našim vlakom do Vrapča i skoro pa do kućnoga praga. Dobro sam proučio vozne redove Hrvatskih i Slovenskih željeznica i – voila! – sve je bilo baš kako treba i bez puno gnjavaže! (na kraju priče ću vam dati i kombinacije vlakova koje mi se čine zanimljive i korisne!)
Za polazak sam odabrao vlak koji iz Vrapča polazi u 07:50. Ustao sam se oko 6, doručak, pripreme… i već oko 07:15 sam bio na cesti, znajući da mi do željezničke stanice Vrapče treba 15-ak minuta biciklom, a više lufta sam si ostavio kako bih na tržnici Špansko kupio peciva i nešto grožđa, dok sam od kuće nosio domaće paradajze, čokse, još ponešto za grickanje… i, čak 3 (slovima: tri) suha kompleta odjeće jer su za taj dan bili najavljeni pljuskovi za cijelo područje uz Savu. Bili su najavljeni i za prethodna 4 dana pa u Zagrebu nije pala ni kap kiše, ali nikad se ne zna pa sam se onda dobro opremio sa rezervnom odjećom i vrećicama za foto aparat, ruksak i sve ostalo. Jutro je svanulo tmurno, prohladno, čak je malo mirisalo za kišu (a to znači i da je bilo ugodno za bicikliranje), Dubravica na tržnici Špansko me nije iznevjerila i peciva sam nabavio, no grožđa na cijeloj tržnici nije imao nitko… eh, taj ponedjeljak!
Anyway, na stanici sam bio nekoliko minuta prije dolaska vlaka – kako je bio radni dan, u smjeru grada je bilo puno ljudi, no u mome smjeru smo vlak dočekali tek jedan mlađi muškarac i ja. Kartu nisam kupio na blagajni jer mi se nije dalo čekati u redu… i to se pokazalo kao dobra odluka jer me je kondukterka čak dvaput prošla tijekom pola sata vožnje do Harmice i nije uopće pitala za kartu! (dakle, troškovi prve vožnje vlakom: 0 kn!)
Vlak je došao na vrijeme, već spomenuh da mi je vožnja bila besplatna, a u vlaku je bilo jedva desetak ljudi. Kod Harmice me je dočekala još veća svježina i izmaglica, no tim bolje – vožnja je bila ugodna. Od želj. st. do graničnog prijelaza ima cijelih 100 metara, na granici nije bilo nikoga i već za 2-3 minute sam jezdio put želj. st. Dobova. Imao sam 52 minute do polaska vlaka iz Dobove, a vožnje tek 10-15 minuta tako da sam se kretao ležerno, slikajući usput sve lokalne zanimljivosti – pogledajte album!
Na stanicu sam stigao 20-ak minuta ranije, kupio kartu u staničnoj trafici (koja glumi blagajnu)… i sačekao vlak. Slovenski lokalni vlakovi su lijepi, crveni, ugodni… ali, nemaju baš puno mjesta za bicikle. Po jednoj „običnoj“ garnituri vlaka mogu se uz dosta muke smjestiti tek recimo 6 bicikala (kod dužih vlakova sigurno bar duplo više), no na ovoj vožnji nije bilo nikoga sa biciklom osim mene (a i inače je putnika jedva bilo). S kondukterom sam se lijepo dogovorio kako ću staviti bicikl da nikome ne smeta i zatim se ugodno smjestio da uživam u vožnji… a usputno, uz uživanje u meni uvijek lijepom zasavskom krajoliku, sam gledao i kako izgledaju putevi koji vode savskim obalama koji su izgrađeni većinom tokom izgradnje hidroelektrana kojima je načičkan cijeli donji tok rijeke Save u Sloveniji. Sava je na cijelom tom dijelu pretvorena u sporotekuću rijeku-jezero, a kako je tijekom tih dana u Sloveniji bilo i puno kiša voda je imala jaki žutosmeđi štih i više je djelovala kao Mekong ili Yang-tze nego poznata plavosivozelena Sava.
Za sat vremena vožnje sam bio u Hrastniku, istovario bicikl i sebe i… Savo, eto mene!
Početak vožnje je bio vrlo spor, uostalom kao i cijela vožnja do Radeča koja je za mene bila vrhunac izleta – zašto? Zbog puno fotkanja!
Počelo je još u Hrastniku, kada sam na izlasku iz mjesta otkrio trgovinu Steklarne Hrastnik – dućan je lijepo uređen i ima sve što si možete zamisliti od stakla, a cijene su umjerene… stoga, ako ste kada tamo radnim danom (do 19h) ili subotom (do 12h), svratite!
A dalje… sve što sam želio dobiti od te cestice do Radeča sam i dobio: pogled na Savu (cesta se nigdje ne udaljuje više od 20 metara od rijeke!), šumski hlad, poglede na okolna brda i planinske zaseoke, mnoštvo potočića koji se pojavljuju svakih stotinjak metara, mir (prekinut tek sa desetak auta, uglavnom u blizini Hrastnika, te 20-ak biciklista)… čak jedva da sam trebao okretati pedale obzirom da je većinom puta blaga nizbrdica… eto, raj na zemlji za bicikliste!
Ali, kako svemu dođe kraj, tako je prošlo i tih 12 km, ja sam se našao kod Radeča i starog mosta preko Save (uz obavezni foto session) i uz već viđene biciklističke putokaze za D2. Kod Hrastnika ih nije bilo (dakle, očito su vezani uz općinu kroz koju put prolazi), a ovi oko Radeča su pokazivali put dalje prema Sevnici – ali, nisam još znao kojom trasom. No, za početak sam si priuštio pauzu uz rječicu Sopotu uz koju je napravljena lijepa ograda a la one u Beču. Na žalost, kada su uređivali šetnicu uz rječicu zaboravili su instalirati i klupu na za to predviđene nosače, no snašao sam se i bez nje, glavno da je bilo hlada!
A nakon pauze – pravac Sevnica! No, kojim putem? Znao sam da sa južne strane rijeke postoji šetnica, no nisam znao ima li ona „izlaz“ dalje prema Sevnici. A putokazi su me usmjerili prema drugoj, sjevernoj strani, na lokalnu cestu, koja nema toliko prometa kao ona magistralna koja ide južnom obalom, ali ima dosta kraćih uzbrdica i nije mi baš bilo milo voziti se njome. Izdržao sam do prvog sljedećeg sela, Loke pri Zidanom Mostu, i pitao ljude u lokalnoj birtiji jel’ ima tamo neka „kolesarska pot“ prema Sevnici. O da, rekli su ljudi, samo treba skrenuti kod prve štale nadesno i slijediti cestu prema Savi. Pa ja tako i učinih. I bjeh sretan – bar prva 3-4 kilometra. Uska cestica bez prometa je vijugala između štagljeva (kozolca), voćnjaka, kukuruzišta, potom prešla Savu niskim mostićem i dalje nastavila uz niz sunčevih kolektora kod HE Vrhovo… i tad je ubrzo idili došao kraj. Jer me je ta lokalna cestica izručila na milost i nemilost magistralnoj cesti koja je bila puna kamiona! I, šta je tu je, morao sam nastaviti put njome čekajući prvu priliku da zbrišem na neku lokalnu cestu koja će me, nadam se, usmjeriti mirnijim putem.
Slijedećih malko više od kilometra sam nosio glavu u torbi, u tih desetak minuta me je mimoišlo bar 20-ak kamiona i još ohoho drugih vozila, a sve to na ne baš širokoj zavojitoj cesti. Grozno! Jedva sam dočekao prvi odvojak, za selo Šmarčna (zvuči kao „Šamarčina“!). Skrenuo sam lijevo, prema Savi, i pitao prvog seljaka može li se tuda biciklom za Sevnicu – može, rekao je on, nek samo slijedim obalu rijeke. I to je bilo to.
(Gledajući poslije kartu i Google Maps uočio sam da nema idealne veze već da sam iz Loke trebao nastaviti lokalnom cestom gore-dolje još cca 2 km, do sela Šentjur na Polju gdje sam mogao skrenuti prema sljedećem mostu koji bi me doveo u Šmarčnu i baš na taj put kojim sam krenuo. Eh, da je općina Sevnica označila D2 možda bih to i našao… no, nakon Radeča do kraja dana više nisam vidio niti jedan D2 putokaz – iako zapravo postoji idealna kombinacija puteva po nasipu većinu vremena!)
U Šmarčni sam našao i mali derutni mol sa lijepim odmorištem u hladu, a ubrzo nakon toga se izgubio asfalt i ja sam bio prepušten onome na čemu sam proveo najveći dio vremena do kraja dana: dobrim i ugodnim makadamskim putevima, ali uz minimalno hlada… a sunce je pržilo i bila je sparina. Ali, tim su važnija bila lijepa mjesta za odmor kojima sam se jaaako razveselio! A prvo je stiglo brzo nakon Šmarčne, iza mjesta Kompolje! Usred polja, tik uz cestu, nalazi se ograđeni izvor u hladu borova i nekoliko klupa – drugo ime za raj!!!!!
To mjesto ima SVE što treba biciklistu na ovakvome putu (OK, ne serviraju pivo, a WC je u kukuruzima odmah iza), uključujući i pogled na rijeku pa i na željeznicu s druge strane (povremeni vlakovi su oživljavali doživljaj putovanja)… i treba spomenuti da je to bilo JEDINO takvo mjesto na cijelom putu toga dana! Ispred Krškog je jedna mala česma – ali tek malkice „piški“ toplu vodu, ne može se ni umiti ni napuniti bocu, a nema ni hlada… dakle, tek je umjereno upotrebljiva.
Za odmora u raju rekao sam sam sebi kako će mi sljedeća pauza biti uz ručak i pivo, negdje u Sevnici. A do tamo me je dijelilo još cca 3-4 km, najvećim dijelom asfaltiranom biciklističko-rolersko-
I kad sam se najeo, odmorio, ohladio… trebalo je ponovo izaći na vrelinu dana… aaaaaa! Prvo po nasipu (makadam), onda, provlačeći se uz ogradu, malko po lokalnoj cesti, potom opet po makadamskoj cesti po ili u blizini nasipa… i tako svih cca 18 km do Krškog. Ali, bilo je tu još ponešto detalja koji su mi obilježili put. Ali, zajedničko je bilo da su ceste 95% bile dobre za vožnju (ponegdje su bujice razrahlile makadam i napravile poneku rupu)… i da je hlada bilo mi-ni-mal-no!
Usput sretoh i u drvu izdjeljani (u stilu naivnog kiparstva) kip Melanie Trump, natandrčen na neko deblo usred polja, nikome na vidiku… pa me na jednoj inače minornoj uzbrdici uhvatila kriza, od sunca i napora… pa sam se povratio k sebi uz veliku dozu vode, nekoliko paradajza i par kocki čokse (poslije je bilo puno lakše)… pa sam naišao na simpatičnu nadstrešnicu nešto prije Brestanice, u hladu i podalje od cesta, lijepo mjesto… i, naposlijetku, kod želj. st. Brestanice skrenuh u biciklističko-pješački tunel kojim je nekad vozila lokalna željeznica koja je prevozila ugljen, a unutra me je dočekala nevjerojatna HLADNOĆA, jedva sam čekao da izađem van iz toga, preko 500 metara dugoga tunela!!!
Malko sam nastavio dalje po toj stazi koja vodi kroz još jedan kraći tunel i dalje kroz Brestanicu do termocentrale (tu sam se okrenuo), dok staza vodi i još dalje za Senovo.
Više o toj željeznici, koju sam vidio i uživo, za jednog izleta na Bohor 1990. godine, nađite ovdje.
Do Save i moje rute prema Krškom sam se vratio cestom (nije mi se dalo još jednom ići u tunelski „frižider“) i nastavio dalje uz Savu – prvo makadamom, a kod HE Krško staza je dobila i asfaltnu presvlaku, već spominjanu česmu i poneku klupicu. Do želj. st. Krško sam stigao brzo, čak sam imao i vremena da skoknem u nedaleki Spar dućan i nabavim si nešto slatke tekućine (soka) i slatkiša da nadoknadim energiju prije ulaska u vlak.
A kad sam ušao u vlak počele su nagle vremenske promjene. U Krškom je još sjalo sunce, na sljedećoj stanici, Libna, se nebo zatamnilo. U Brežicama je lijevalo k’o iz kabla. A u Dobovi je kiša polako prestajala. Ja sam svejedno pripremio sebe i bicikl za kišu, sve obukao u vrećice, no nije bilo potrebe – usprkos munjama i gromovima i crnom nebu tek je poneka kap pala na mene i u Harmicu sam stigao gotovo suh. Vlak je taman stizao i utonuo sam u hladnoću HŽ-ovog frižidera koji hladi na najjače… i do Vrapča se nebo već počelo bistriti. A za ukupan dojam se pobrinuo i kondukter koji mi nije htio naplatiti kartu za bicikl.
Eto, takav bijaše ovaj moj vrlo lijep izlet – dokazao sam još jednom da se i bez auta može svašta napraviti što se tiče transporta bicikala.
Evo i troškova puta (2019. godine):
Dobova – Hrastnik, jedan smjer: 5,08 EUR
Biciklistička karta za SLO željeznice (vrijedi cijeli dan za više vožnji): 3,40 EUR
Krško – Dobova, jedan smjer: 1,85 EUR
Ručak i pivo u Sevnici: 8,70 EUR (pivo je 2,20 EUR, dakle, cca 16-17 kn, kao kod nas)
Harmica – Vrapče, jedan smjer: 12,90 kn
(da mi je naplatio biciklističku kartu, platio bih još 15 kn)
Izvadak iz voznih redova, jesen 2025. (između Harmice i Dobove ima cca 15 min netto vožnje biciklom):
Tamo:
Vrapče 07:21
Harmica 07:51
—————-
Dobova 09:06
Hrastnik 10:08
Nazad:
Krško 17:08
Dobova 17:21
————–
Harmica 18:16
Vrapče 18:41
