Piše: Vanja Radovanović
Posljednjih 5-6 godina na duge pruge bicikliram isključivo sam. S jedne strane zato što mi takvi izleti pružaju sjajnu priliku za opuštanje, sam određujem kuda ću se voziti, gdje ću stati, hoću li odvoziti 15, 30 ili 50 kilometara, nema potrebe za bilo kakvu koordinaciju s bilo kime osim eventualno željezničkim voznim redom obzirom da na biciklistička putovanja često krećem vlakom. A s druge strane znam da bi moja strast za fotografiranjem svega i svačega, od zanimljive biciklističke infrastrukture do ljudi koje susrećem, i uz to vezano često zastajkivanje, izludilo veliku većinu ozbiljnijih biciklista s kojima bih možda tu i tamo odbiciklirao koji put.
No, nije uvijek bilo tako, u doba kad su moja djeca bila dovoljno mala da im izleti s roditeljima budu zanimljivi , a dovoljno velika da imaju interesa i energije za poneku dužu biciklističku vožnju, napravio sam s njima nekoliko zanimljivih biciklističkih izleta. A najzanimljiviji između njih je bio onaj 2014. godine, biciklističkom stazom niz rijeku Muru, jednom od njenih austrijskih dionica, od Bruck an der Mur do Graza, od cca 60 km dužine.
No, nije uvijek bilo tako, u doba kad su moja djeca bila dovoljno mala da im izleti s roditeljima budu zanimljivi , a dovoljno velika da imaju interesa i energije za poneku dužu biciklističku vožnju, napravio sam s njima nekoliko zanimljivih biciklističkih izleta. A najzanimljiviji između njih je bio onaj 2014. godine, biciklističkom stazom niz rijeku Muru, jednom od njenih austrijskih dionica, od Bruck an der Mur do Graza, od cca 60 km dužine.
Nije to bio moj jedini susret s tom biciklističkom rutom, dio između Graza i Leibnitza smo odvezli 2015. u četvero, cijeloobiteljski, oboje nas roditelja + klinci, a dijelove Spielfeld – Bad Radkersburg i Bad Radkersburg – Murska Sobota sam izvezao sam 2023. I svi su mi ostali u lijepom sjećanju, ali ovaj prvi i najduži u najljepšem… pogotovo jer su u njemu uživali i Vedran (tada 14 godina) i Zrinka (tada 10 godina), bio je to poseban osjećaj.
Neću vam sad raspredati o detaljima toga izleta, već ću prepustiti riječ – samom sebi i citirati tekst s mojeg bloga “Nepoznati Zagreb” u postu od 23.05.2014. posvećenom tom izletu.
Neću vam sad raspredati o detaljima toga izleta, već ću prepustiti riječ – samom sebi i citirati tekst s mojeg bloga “Nepoznati Zagreb” u postu od 23.05.2014. posvećenom tom izletu.
————–
U moje “predroditeljsko doba” u nekoliko navrata sam krenuo na duža putovanja biciklom – od Hamburga do Amsterdama, od Lyona do Pariza, po našim otocima, uzduž Kupe, Savinje, Krke, dijelom uz austrijske dunavske obale – i jako su mi se svidjela putovanja tim biciklističkim tempom. Taman dovoljno brzo da se kroz nekoliko dana mogu prevaliti i veće udaljenosti, a opet dovoljno sporo da se svijet oko ceste može dobro promotriti – priroda, ljudi, kuće… sve.
I, tad je došlo “roditeljsko doba”, i ostao sam i nadalje dosta često na biciklu, ali sada samo na kraćim rutama… no, i djeca su rasla i došlo je vrijeme da se i oni okušaju na dužim biciklističkim prugama. Do prošlog mjeseca nam je najdulja vožnja bila s kraja na kraj grada, iz Prečkog do Bukovca, što zapravo uopće nije šala za mlađe osnovnoškolce (kći mi je to prvi puta prevezla kad je bila u prvom razredu!), jer se tu radi o barem 16-17 kilometara odvaljenih u jedno popodne i to još u gradskim uvjetima semafora, rubnjaka, gužve. No, tražio se neki novi izazov, nešto lijepo i osvježavajuće u što bi klinci zagrizli sa veseljem i entuzijazmom i kroz što bi zavoljeli bicikliranje na duže staze. Vrtio sam po glavi prikladne mogućnosti i na kraju se odlučio za odlazak u inozemstvo, točnije Austriju i biciklističku stazu uzduž rijeke Mure i njezin dio između gradova Bruck/Mur i Graza. A zašto baš tamo, pitate se sad vi…
… a odgovor je: zato što je na takvoj stazi najbolji omjer užitka i roditeljskih briga.
Ni ta ruta nije biciklistički raj, jer se na tom dijelu puta koji iznosi 61 km ne vozi samo po biciklističkim stazama zatvorenim za ostali promet, već uglavnom po lokalnim cestama, no na njima je vrlo malo prometa i vožnja je uglavnom bezbrižna, tako da je kompletan ugođaj vožnje u stvari gotovo “rajski”. Put je dobro označen i ne treba gubiti puno vremena na orijentaciju i traženje najpovoljnijih varijanti na (ipak) nepoznatom terenu… a ono što je također vrlo važno je to da cijeli taj doživljaj bude zanimljiv. Jer, i najljepša cesta postane dosadna ako se jedan te isti pejzaž gleda 20 kilometara. S te strane, na toj dionici biciklističkog puta uz Muru zanimljivosti doista ne nedostaje – smjenjuju se dijelovi puta kroz polja, šume i sela, cijelo vrijeme su na vidiku planine, neko vrijeme smo vozili uz željezničku prugu i vlakovi su nam donosili dodatne doživljaje… a onda smo se pak prebacivali na drugu stranu rijeke po kojoj smo se, malo za promjenu, vozili uz prometnije ceste. Bilo je tu i usputnih dvoraca (Rabenstein), slatkih gradića kao što je Frohnleiten (Samobor na austrijski način!), sretali smo lijepe vrtove, dječja igrališta, neobične prijelaze iznad i ispod pruga i cesta. Dakle, dosadi nije bilo mjesta.
Kod organizacije ovakvih ne-kružnih izleta važno je imati i dobru podršku javnog prometa – u Austriji tu nema problema, na našoj relaciji je svaki sat vozio po jedan putnički vlak. U našem, koji je kretao iz Graza za Bruck/Mur u 09:05, bilo je više nego dovoljno mjesta za naše bicikle, bilo je lako doći do vlaka usprkos tome što smo morali promijeniti čak 3 lifta, a cijela ta vožnja od cca 50 minuta stajala nas je 44 EUR. Na prvi pogled to izgleda puno… no, tu se radilo o karti “Einfach raus” kojom grupa od 2 do 5 osoba dobiva neograničeni broj vožnji lokalnim vlakovima u cijeloj državi i to uz besplatni prijevoz bicikla u bilo kojem vlaku tog tipa čitavog dana. Kad se to malo bolje pogleda, čini se da za grupicu ljudi ta karta ne košta više negoli neka naša na odgovarajućoj relaciji.
I, sve to zajedno rezultiralo je prekrasnim izletom na kojem smo i klinci i ja uživali u lijepoj prirodi i zanimljivim i raznovrsnim utiscima s puta, a na samu organizaciju puta sam potrošio ne previše vremena.
————
Vraćam se svojem sadašnjem sebi i prisjećam se što mi je sve bilo važno kod pripreme tog izleta:
– obzirom da trasa tog biciklističkog puta cijelim putem vodi ne osobito daleko od trase željezničke pruge vožnju smo, da je trebalo, mogli prekinuti bilo gdje. To je pogodnost koja postoji na primjer kod bicikliranja trasom uz Savu od Ljubljane pa sve do Dobove. Nije bilo presinga da prođemo SVE, nego koliko možemo… i na kraju smo prošli cijelu dužinu te dionice,
– provjerio sam na web izvorima prije polaska ima li na putu strmijih dionica uzbrdo. Bile su dvije kraće (na kojima smo gurali bicikle) što mi se činilo OK,
– ponijeli smo sa sobom dovoljno hrane i vode da ne moramo biti ovisni o vanjskim “izvorima” – na kraju smo se dodatno počastili friškim pecivima u jednom usputnom dućanu i sladoledom u Frohnleitenu,
– i, možda najvažnije, puno prije puta sam “reklamirao” izlet kao nešto novo, postignuće kakvo još nismo napravili, pa još s mogućnošću posjeta usputnih dječjih igrališta, vožnjom austrijskim vlakovima, kebabom i subway sendvičima u Grazu (u kojem smo prespavali noć prije i nakon vožnje)… sve same atrakcije koju su mojim omladincima tad bile zanimljive.
U moje “predroditeljsko doba” u nekoliko navrata sam krenuo na duža putovanja biciklom – od Hamburga do Amsterdama, od Lyona do Pariza, po našim otocima, uzduž Kupe, Savinje, Krke, dijelom uz austrijske dunavske obale – i jako su mi se svidjela putovanja tim biciklističkim tempom. Taman dovoljno brzo da se kroz nekoliko dana mogu prevaliti i veće udaljenosti, a opet dovoljno sporo da se svijet oko ceste može dobro promotriti – priroda, ljudi, kuće… sve.
I, tad je došlo “roditeljsko doba”, i ostao sam i nadalje dosta često na biciklu, ali sada samo na kraćim rutama… no, i djeca su rasla i došlo je vrijeme da se i oni okušaju na dužim biciklističkim prugama. Do prošlog mjeseca nam je najdulja vožnja bila s kraja na kraj grada, iz Prečkog do Bukovca, što zapravo uopće nije šala za mlađe osnovnoškolce (kći mi je to prvi puta prevezla kad je bila u prvom razredu!), jer se tu radi o barem 16-17 kilometara odvaljenih u jedno popodne i to još u gradskim uvjetima semafora, rubnjaka, gužve. No, tražio se neki novi izazov, nešto lijepo i osvježavajuće u što bi klinci zagrizli sa veseljem i entuzijazmom i kroz što bi zavoljeli bicikliranje na duže staze. Vrtio sam po glavi prikladne mogućnosti i na kraju se odlučio za odlazak u inozemstvo, točnije Austriju i biciklističku stazu uzduž rijeke Mure i njezin dio između gradova Bruck/Mur i Graza. A zašto baš tamo, pitate se sad vi…
… a odgovor je: zato što je na takvoj stazi najbolji omjer užitka i roditeljskih briga.
Ni ta ruta nije biciklistički raj, jer se na tom dijelu puta koji iznosi 61 km ne vozi samo po biciklističkim stazama zatvorenim za ostali promet, već uglavnom po lokalnim cestama, no na njima je vrlo malo prometa i vožnja je uglavnom bezbrižna, tako da je kompletan ugođaj vožnje u stvari gotovo “rajski”. Put je dobro označen i ne treba gubiti puno vremena na orijentaciju i traženje najpovoljnijih varijanti na (ipak) nepoznatom terenu… a ono što je također vrlo važno je to da cijeli taj doživljaj bude zanimljiv. Jer, i najljepša cesta postane dosadna ako se jedan te isti pejzaž gleda 20 kilometara. S te strane, na toj dionici biciklističkog puta uz Muru zanimljivosti doista ne nedostaje – smjenjuju se dijelovi puta kroz polja, šume i sela, cijelo vrijeme su na vidiku planine, neko vrijeme smo vozili uz željezničku prugu i vlakovi su nam donosili dodatne doživljaje… a onda smo se pak prebacivali na drugu stranu rijeke po kojoj smo se, malo za promjenu, vozili uz prometnije ceste. Bilo je tu i usputnih dvoraca (Rabenstein), slatkih gradića kao što je Frohnleiten (Samobor na austrijski način!), sretali smo lijepe vrtove, dječja igrališta, neobične prijelaze iznad i ispod pruga i cesta. Dakle, dosadi nije bilo mjesta.
Kod organizacije ovakvih ne-kružnih izleta važno je imati i dobru podršku javnog prometa – u Austriji tu nema problema, na našoj relaciji je svaki sat vozio po jedan putnički vlak. U našem, koji je kretao iz Graza za Bruck/Mur u 09:05, bilo je više nego dovoljno mjesta za naše bicikle, bilo je lako doći do vlaka usprkos tome što smo morali promijeniti čak 3 lifta, a cijela ta vožnja od cca 50 minuta stajala nas je 44 EUR. Na prvi pogled to izgleda puno… no, tu se radilo o karti “Einfach raus” kojom grupa od 2 do 5 osoba dobiva neograničeni broj vožnji lokalnim vlakovima u cijeloj državi i to uz besplatni prijevoz bicikla u bilo kojem vlaku tog tipa čitavog dana. Kad se to malo bolje pogleda, čini se da za grupicu ljudi ta karta ne košta više negoli neka naša na odgovarajućoj relaciji.
I, sve to zajedno rezultiralo je prekrasnim izletom na kojem smo i klinci i ja uživali u lijepoj prirodi i zanimljivim i raznovrsnim utiscima s puta, a na samu organizaciju puta sam potrošio ne previše vremena.
————
Vraćam se svojem sadašnjem sebi i prisjećam se što mi je sve bilo važno kod pripreme tog izleta:
– obzirom da trasa tog biciklističkog puta cijelim putem vodi ne osobito daleko od trase željezničke pruge vožnju smo, da je trebalo, mogli prekinuti bilo gdje. To je pogodnost koja postoji na primjer kod bicikliranja trasom uz Savu od Ljubljane pa sve do Dobove. Nije bilo presinga da prođemo SVE, nego koliko možemo… i na kraju smo prošli cijelu dužinu te dionice,
– provjerio sam na web izvorima prije polaska ima li na putu strmijih dionica uzbrdo. Bile su dvije kraće (na kojima smo gurali bicikle) što mi se činilo OK,
– ponijeli smo sa sobom dovoljno hrane i vode da ne moramo biti ovisni o vanjskim “izvorima” – na kraju smo se dodatno počastili friškim pecivima u jednom usputnom dućanu i sladoledom u Frohnleitenu,
– i, možda najvažnije, puno prije puta sam “reklamirao” izlet kao nešto novo, postignuće kakvo još nismo napravili, pa još s mogućnošću posjeta usputnih dječjih igrališta, vožnjom austrijskim vlakovima, kebabom i subway sendvičima u Grazu (u kojem smo prespavali noć prije i nakon vožnje)… sve same atrakcije koju su mojim omladincima tad bile zanimljive.
