U našim gradovima biciklisti se danas tipično kreću na 3 načina. Prvi i možda najočitiji su biciklističke staze i trake, unatoč tome što npr. zagrebačka “mreža” staza zapravo uopće nije mreža nego skup međusobno nepovezanih segmenata, što je splitska “mreža” duga nekoliko stotina metara (da, metara), Riječka ne postoji itd. U Zagrebu su to u pravilu staze koje se pružaju uz najveće gradske prometnice kakva je Slavonska, Zagrebačka, Holjevčeva, Horvaćanska, zeleni val i sl.
Izazov bilo kome u gradskom poglavarstvu: bi li itko sa nama u vožnju od Vjesnika do Hypo centra po ovoj stazi?
Druga vrsta prometnica kojima biciklisti prometuju su lokalne, “kapilarne” ceste i pješački prečaci unutar gradskih četvrti. Biciklisti ih koriste da bi došli do nešto važnijih, izravnijih prometnica ili kao zgodne ili ponekad ključne prečice koje nemaju praktične alternative.
Konačno, redovni biciklisti koriste i njima jako praktične “magistralne” cestovne pravce koji su još manje ili više podnošljivo prometni, bučni i neugodni. U Zagrebu su to npr. Koturaška, Servisna, Baštijanova, Kovinska i Samoborska, u Splitu cesta koja prati obalu od Bačvica do Žnjana, A.B.Šimića, Šišgorićeva itd.
Zašto je to bitno? Zato što je zagrebačka zimska služba nakon snijega od prije 7 dana grad “očistila” kao da je provela istu ovakvu analizu, ali s ciljem sabotaže biciklističkog prometa – sve navedene površine su pod snijegom, ledom ili oboje.
Kako bi to moglo trebalo izgledati?
Očiti prvi korak je, jasno, čišćenje svih biciklističkih staza i trake (da, u gradu od 800 tisuća ljudi, samo je jedna biciklistička traka). Radi se o oko 200 km koje treba obići malim strojevima za čišćenje kakvi se koriste za nogostupe i snijeg iskrenuti na zelene površine. 20-ak ljudi s 10-ak takvih strojeva moglo bi tokom jedne smjene očistiti 90% staza. Za to bi vjerojatno prethodno trebalo ukloniti nekoliko desetaka ionako potpuno promašeno postavljenih stupića kakvi su se šakom i kapom sadili po stazama po npr. Zagrebačkoj. To se također – da je volje – da odraditi u 1 dan.
Nadalje, treba temeljitije, odnosno punom širinom očistiti ceste na glavnim biciklističkim pravcima na kojima nema posebnih staza i traka. Osnovni problem ovdje je što Grad Zagreb (a onda i zimske službe) ne poznaje pojam “biciklističkog pravca”, niti je on ikad izgovoren u poglavarstvu: čak i kad bi htjeli, oni jednostavno ne bi znali što treba očistiti. Kada bi Grad za svojih nekoliko desetaka tisuća stanovnika koji barem povremeno prometuju biciklom osmislio mrežu glavnih pravaca, onda bi prirodan sljedeći korak bio da se na tim pravcima temeljito i do rubnjaka čiste važnije ceste te da se očiste i male ceste i prolazi, kakav je npr. između Runjaninove i Koturaške, Vrbik IV prema Slavonskoj, Kostelske i Trakoščanske preko Melengradske i sl.
Sve u svemu, pričamo o nečemu što se može učiniti danas i što košta možda nekoliko desetaka tisuća kuna, što je oko 1 promil iznosa kojeg zimska služba obično troši, a osobito je opravdan s obzirom na naprosto nevjerojatno mala ulaganja u biciklističku infrastrukturu: grad Zagreb, primjerice, službeno navodi ulaganja od 30 tisuća kuna (da, tisuća) tokom cijele 2013. godine, u cijelom gradu. Za usporedbu, to je približno cijena jednog autobusnog stajališta.
Može se naravno tu još koješta poduzeti, ali je o tome suvišno pričati dok se Grad ne primi posla oko osnovnih uvjeta.
Zašto se ovo i dalje događa?
Teško je reći. Jedan od razloga je, sasvim sigurno, što ljudi koji o tome odlučuju ne idu na posao biciklom pa se, štoviše, neki od njih i rugaju potrebama biciklista da prometuju i zimi (kao npr. Alen Gospočić, direktor Zagrebačkih cesta, prošle godine u radijskom istupu nakon jedinog prošlogodišnjeg snijega). Oni jednostavno nisu još prihvatili da značajan i sve veći udio građana prometuje biciklom i da im je ozbiljan problem kad Grad ne osigura uvjete za takvo prometovanje. Štoviše, nisu ni na koji način pokazali da ih je za to uopće briga.
Izlika koja se obično koristi za takav odnos prema biciklistima je da “ionako zimi nitko ne ide biciklom”, ali to je, je li, samo izlika. New York, npr., već godinama prati broj biciklista kroz godišnja doba pa su izmjerili da gotovo 50% biciklista vozi i zimi. Dosljedno već utvrđenoj i uhodanoj praksi oglušivanja na prijedloge i pitanja javnosti i suprotno Zakonu o pravu na pristup informacijama, Grad ne dostavlja ni zatražene podatke s brojača biciklista kojima se ljetos hvalio, niti su ti podaci bilo gdje u bilo kakvom obliku objavljeni. Stoga teško možemo ocijeniti da li u Zagrebu zimi vozi više ili manje od 50% biciklista, ali kad se podvuče crta, to zapravo nije ni važno. Već podaci iz (znatno hladnijeg) New Yorka i drugih gradova jasno pokazuju da zimske temperature ne sprečavaju vožnju. Ono što zaista desetkuje broj bicikala na cesti su smrznute staze, zatrpani prolazi i prečaci te loše ili nikako očišćene male ceste na glavnim pravcima.
Gradu su puna usta ekologije, održivosti, zdravog života, brige za dobrobit građana, ali je sličnost onog što govori s onim što radi nekad praktički nemoguće pronaći. Dok se godinu za godinom Grad oglušuje na pozive biciklista, liječnici na hitnoj se bore da izađu na kraj s punim čekaonicama ljudi sa ozljedama zbog leda. Dokle će to tako, vrijeme će pokazati. U međuvremenu, ovako to izgleda u praksi …
Članak je napisan u suradnji sa udrugom Sindikat biciklista, a izvorni tekst objavljen je na blogu Regoč.
