Autorica: Vedrana Ivanda
Pretpostavke su zeznuta stvar. Primjerice, krenuti u Aziju naivno vjerujući da je bicikl kao masovno prijevozno sredstvo posvuda zastupljen i da će razne biciklističke priče iskrsnuti na svakom koraku.
U Bangkoku, gradu s više od 8 mil. stanovnika, apsolutno vladaju motorna vozila, njih gotovo 4 milijuna. Osobnih automobila je cca 40%, motora trećina ukupnog broja, a nađe se tu još i kombija, autobusa, tuk-tukova… Biciklu, nažalost, nema ni traga. Zahvaljujući sky trainu, možete s visoka promatrati neviđene prometne čepove, podlo se smješkati i misliti: “Tako vam i treba kad ne vozite bicikle!”.
Tek prividno bolja situacija je u Chiang Mai-u, najvećem gradu sjevernog Tajlanda s 160.000 stanovnika. Uvjeti za bicikliranje mogli bi s obzirom na konfiguraciju terena i klimu biti odlični, ali rijetke i isprekidane biciklističke staze okupiraju kolone motora i tek poneki turist na iznajmljenom biciklu.
Istovremeno, na službenim web stranicama Chiang Mai se hvali i predstavlja kao “grad biciklista i pješaka”.
Zvuči poznato?
No, ipak nije sve crno i moja potraga nije postala Sizifov posao jer priču zaokružuju dvojica simpatičnih lokalnih biciklista, Mao i Ten. Međusobno smo odmjerili svoja vozila nakon čega su obojica oduševljeno pozirali kao novi “sindikalci”, niti ne znajući da se zahvaljujući njima ipak ne vraćam doma praznih ruku.
