Na današnji dan (3. travnja) sad već davne 2012. god. udruga Sindikat biciklista organizirala je „Ping pong prosvjed“ želeći ukazati na nezavidnu situaciju u kojoj se nalaze zagrebački biciklisti.
Izloženost prebacivanju odgovornosti između institucija, s jedne strane policijskoj represiji zbog kršenja propisa, a s druge nemaru gradskih službi odgovornih za loše stanje biciklističke infrastrukture, kontekst je koji se nažalost sve do danas nije promijenio.
I dalje su biciklisti osuđeni na vožnju nepovezanim segmentima staza nerijetko blokiranih parkiranim automobilima i terasama kafića, neusklađene vertikalne i horizontalne signalizacije koja je ponegdje jedva vidljiva, nagurani na uske nogostupe oduzimajući prostor pješacima…
Unatoč donošenju Pravilnika o biciklističkoj infrastrukturi u travnju 2016. i isteku dvogodišnjeg razdoblja za prilagodbu postojeće infrastrukture novim propisima, u gradu se udio staza koje ih zadovoljavaju može mjeriti u promilima.
Posljednji primjer dobro nam poznate „ping pong“ prakse zabilježen je sredinom ožujka prilikom kažnjavanja biciklista u Ulici grada Vukovara na mjestu gdje zbog parkirnih mjesta ispred Gradskog zavoda za katastar na nogostupu ne postoji biciklistička staza u smjeru istoka te je jedini legalni način kretanja biciklom vožnja trotračnim kolnikom ove vrlo prometne gradske avenije.
Apsurdnost situacije dočarava podatak da je, istoga dana kada je policija ispisivala kazne biciklistima za vožnju južnim nogostupom, po nalogu gradskih službi preko puta na sjevernom nogostupu od Savske ceste do Koranske ulice nakon 5 god. obnovljena jedva vidljiva crta koja označava jednosmjernu biciklističku stazu u smjeru zapada iako objektivno ne postoje prepreke za označavanje dvosmjerne biciklističke staze, kako je to učinjeno i nekoliko stotina metara istočnije uz Park Stjepana Srkulja.
Ulica grada Vukovara je uz Slavonsku aveniju, Aleju Bologne, Sarajevsku i Borongajsku cestu, dijelove Ulice kneza Branimira itd. primjer potpunog zanemarivanja potreba sudionika u prometu koji koriste bicikl jer za to nisu osigurani uvjeti, a propisna vožnja (kolnikom) predstavlja veliku opasnost za njihovu sigurnost.
Biciklistima i dalje ne preostaje drugo nego birati između kršenja propisa i vožnje s „glavom u torbi“ kolnicima gradskih avenija sve dok se gradom ne počne upravljati na način da se održivi oblici kretanja od kojih je bicikliranje samo dio postave kao prioritet i put za povećanje kvalitete života.
