Objavljujemo priču građanina koji je na vlastitoj koži iskusio cinično i besmisleno provođenje zakona koji bi trebao štititi najranjivije sudionike u prometu. Iako pozdravljamo sankcioniranje neodgovorne i opasne vožnje biciklom, jednako tako osuđujemo i kažnjavanje biciklista samo zato “jer se može”. Zagrebački biciklisti su u prekršaju praktički čim sjednu na bicikl.
Ja sam dijete socijalizma. Većinom mi djeca socijalizma nismo volili miliciju. Glavni razlog je bio to što su oni bili produžena ruka režima. Njihov osnovni zadatak je bilo prisluškivanje, špijuniranje i stvaranje stalne nesigurnosti kod građana. Takvo stanje je divno opisao Milan Kundera u svojoj poznatoj knjizu “Nepodnošljiva lakoća življenja”. Dolaskom hrvatske policije, kao da nas je sunce obasjalo. Imali smo slobodu govora, riješili smo se snažnog negativnog psihološkog pritiska i dobili smo zrak u pluća. Policija je trebala postati naš prijatelj. Institucija koja živi sa nama i u osnovi štiti starije, nemoćne i sve ostale od različitih vrsti nasilja. Počeo se pojavljivati i kvartovski policajac koji je trebao biti začetak stvaranja jednog kvalitetnog odnosa, u kojem mi postajemo prijatelji i rado popijemo kakvu kavu. Tako je doživljujući odgajao sam i svoju djecu koja su sad odrasli ljudi. Duboko sam svjestan činjenice da štiteći red mogu nastati situacije koje sa sobom donose različite poglede. Ovo što sam doživio nije različit pogled. To nema veze sa ničim navedenim. To nije štićenje zakona, briga za red, u krajnjoj liniji to nije ni policijski posao. To me više podsjeća na nepromišljenu odluku lokalnog šerifa koji je na brzinu ovlastio grupu pomoćnika i kaznio sve građane koji su recimo kihnuli uzmeđu 10:00 i 11:30, a nisu imali smeđu maramicu. Naravno da je kazna bila primjereno visoka jer se bliže blagdani pa šerif ima povećane troškove.
Što se zapravo dogodilo? Dana 05.12.2012. vozio sam se na biciklu po tramvajskoj pruzi od Trga bana Jelačića prema Frankopanskoj. Zaustavio me je policajac i odveo do parkiranog policijskog automobila u kojem su sjedila dva policajca. Jedan me je zatražio osobnu iskaznicu i nakon što sam mu je dao napisao mi je prekršajni nalog i dvije uplatnice na ukupni iznos od 400,00 kn! Još i sada sam u šoku i nevjerici radi tog postupka i istinski ne vjerujem da sam napravio takav prekršaj koji zaslužuje ovako visoku kaznu. Zapravo, ja kao biciklist, šofer i građanin koji je dočekao jesen svog života poštujući elementarne propise, po svojoj kulturi i moralu ne vidim ni najmanji trag nekakvog prekršaja. Čak i djeca (imam ih troje punoljetnih) smatraju da nije učinjeno ništa protupropisno, a uvijek su bili odgajani da poštuju rad policije, koja bi trebala raditi na dobrobit i sigurnost građana, a ne biti produžena režimska ruka koja služi za krpanje proračunskih rupa. Napominjem da se godinama vozim na biciklu vrlo pažljivo i gdje je god moguće po označenim biciklističkim stazama. Jedna od praktično svakodnevnih vožnji je odlazak na tržnicu. Nikada se nisam vozio po pješačkoj zoni (Cvjetni trg, Trga bana Jelačića), već sam uvijek u povratku vozio po tramvajskoj pruzi (Ilica smjer zapad ili Praška smjer jug). Drugačije ni ne mogu doći do Klaićeve. U uvjerenju da nisam napravio prekršaj za 400,00 kn, nabrojat ću samo tri razloga koje smatram dovoljno opravdanim zašto tu kaznu nisam trebao dobiti:
- Imajući razumijevanja za problematiku rješavanja biciklističkih staza, mora se dopustiti da od centralnog gradskog trga bude dopuštena biciklistima vožnja po tramvajskoj pruzi. Pogledajte si samo Nizozemsku koja ima sigurno najviše razvijenu kulturu vožnje biciklom.
- Nisam se vozio po nogostupu ulice Ilice kako je to napisano u Prekršajnom nalogu.
- Za umirovljenika sa malom penzijom, ovaj iznos predstavlja nepremostivu zapreku.
Tako piše K.S. iz Zagreba.
