Vrlo jednostavno! Potrebno je samo propisati dovoljno male novčane kazne, koje građanima nije problem platiti i oprostiti im pola iznosa ako plate odmah, čime ste sigurni da većina njih neće tražiti pravdu, jer im je lakše odmah platiti 150 kuna, nego se natezati po sudovima. Nakon toga treba samo stati na lokaciju gdje prolazi najviše građana koji čine beznačajne prekršaje i za nekoliko sati proračun je popunjen s 12.300 kuna, a učinak na povećanje sigurnosti i kulture u prometu je… hm … ovisi koga se pita.
Jedan zagrebački portal odgovore na ova pitanja odlučio je potražiti kod Policijske uprave zagrebačke, nakon provedene još jedne akcije nadzora biciklista koja je nedavno provedena, u kojoj ni ovog puta biciklisti nisu razočarali s čak 82 prekršaja, a jedan od odgovora glasi: “Prometne nesreće u kojima stradavaju biciklisti su mahom povezane s nepropisnim uključivanjem u promet, odnosno neuočljivost biciklista u prometu.”
I dok smo o famoznom “uključivanju u promet” već ranije pisali na našem web-u, posebno nas veseli što je “neuočljivost” biciklista prepoznata kao problem s obzirom na poražavajuću statistiku po pitanju osvijetljenosti biciklista koju Sindikat biciklista provodi već godinama.
Nakon pročitane ove izjave, s nestrpljenjem smo tražili podatke u tekstu o tome koliko biciklista je zaustavljeno bez propisanih svjetala ili koja su to mjesta na kojima se najčešće nepropisno uključuje u promet, s obzirom na to da je najviše nesreća upravo s tim povezano, međutim iz policije su dodali samo još: “U dosadašnjoj praksi primijetili smo da je najčešći prekršaj zagrebačkih biciklista nepropisno korištenje biciklističkih staza i traka i nekretanje prema (vjerojatno se mislilo “što bliže”) desnom rubu kolnika.”
Način i praksu kažnjavanja biciklista kroz ovakve akcije pratimo već godinama, pa nas i ne čudi da su baš to najčešći prekršaji, ali kako bi bilo što drugo moglo i postati “najčešći prekršaj” kada se za druge prekršaje ovakve akcije i ne provode.
Jer, prema logici policije, bitno je uloviti sve one koji voze bicikl po nogostupima koji nisu obojeni crvenom bojom, tj. one koji ne voze po tim istim nogostupima, a koji jesu prethodno obojeni crvenom bojom. Ako se radi o obojenom nogostupu, onda još treba pripaziti da kretanje bude u smjeru nacrtanih strelica i algoritam je zatvoren. Sve grozne nesreće koje biciklisti rade su obuhvaćene nadzorom ovih prekršaja i prostora za pogreške nema, a kada se udruge poput Sindikata biciklista požale na takav rad, umirujućim tonom se da odgovor “pa ne kažnjavamo vas toliko često” i sve bude super! Zahvaljujući takvoj praksi, sve je manje nesreća iz godine u godinu, građani su sve zadovoljniji i međusobno raste uvažavanje i kultura, a pješaci se osjećaju sigurno dok hodaju gradom.
Međutim, ako ste član udruge koja se bavi ovim pitanjima, koju na dnevnoj bazi ti isti građani zovu i šalju poruke, kao i mediji zbog nekulturnih biciklista i nesreća koje su im se dogodile dok su pješačili gradom, shvaćate da je realnost ipak nešto drugačija.
Beznačajan prekršaj
I prije nego zaključite kako se Sindikat biciklista zalaže za te iste nekulturne i opasne bicikliste koji ugrožavaju sve oko sebe, potrebno je vratiti se na ranije iznesene izjave policije i pojasniti po ne znamo koji put da najčešći prekršaji nisu isto što i nesreće u kojima sudjeluju biciklisti, a ranije spomenuti algoritam za kažnjavanje biciklista u najmanju je ruku upitnog učinka u postizanju veće sigurnosti i kulture u prometu.
Time konačno dolazimo i do onog što Prekršajni zakon, članak 24.a, poznaje kao beznačajan prekršaj, slučajevi u kojima prekršaja nema, odnosno slučajevi u kojima jedino policija vidi prekršaje za koje počinitelji trebaju biti kažnjeni.
Kada se pristupa ovakvim akcijama na način da se obuhvati što više ljudi, neovisno koliko beznačajni njihovi prekršaji bili, velika je vjerojatnost da ćete naletiti na nekog tko neće samo platiti 150 kuna, pojadati se kolegama na poslu i što prije zaboraviti čestitku koju je dobio to jutro. Taj netko spada u onu skupinu ljudi koja smatra da je “bolje da se policajci fokusiraju na druge probleme”, i taj netko je u pravu!
Da se u ovakvim akcijama policije radi o kažnjavanju beznačajnih prekršaja smatra i Općinski sud u Zagrebu, koji je nakon ročišta i oslobađanja tog “nekog” od optužbe zaključio da se radi o “beznačajnom prekršaju kod kojeg je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen”. Dodatno, zaključeno je da su posljedice neznatne i da se ne zahtjeva osuda kroz izricanje kazne. Taj “netko” osim malo truda i natezanja po sudu na kraju nije platio niti dobivenu kaznu niti bilo kakav trošak. Istovremeno, oni koji jesu imali trošak su ponovno građani, čiji je novac iz proračuna potrošen kako bi se pokrili troškovi prekršajnog postupka.
Ne znamo koliko je od ovih 82 biciklista, iz zadnje akcije zagrebačke policije postupilo kao i naš “netko”, ali ako nisu, vjerojatno su zbog beznačajnih prekršaja napunili državni proračun s 12.300 kuna vlastitog novca taj dan, jer kazna je samo 150 kuna – ako platite odmah!
Također ne znamo ni kada će i hoće li uopće prekršaji koji dovode do nesreća postati najčešći prekršaji koje policija bilježi u svojim statistikama, ali se nadamo da će ovaj članak barem malo utjecati na one koji mogu svojim odlukama promijeniti praksu kažnjavanja građana za beznačajne prekršaje i usmjeriti djelovanje policije da nadzire one radnje koje doista ugrožavaju bicikliste i ostale sudionike u prometu.
Zaključak: Pokazatelj uspješnosti ovakvih akcija treba biti smanjenje broja nesreća, a ne broj napisanih kazni građanima!
