1. Što je Sindikat biciklista i koji su ciljevi Sindikata?
Sindikat biciklista je udruga koja se zalaže za poboljšanje uvjeta za korištenje bicikla kao efikasnog, održivog i zdravog prijevoznog sredstva. Zagovaramo i radimo na transformaciji gradova u čiste, sigurne, ugodne i zelene gradove, po mjeri čovjeka, promičući bicikliranje kao poželjan oblik prijevoza.
Putem radionica, edukacija i mnogih projekata stvaramo sigurnije uvjete za bicikliranje i povećavamo kvalitetu života u urbanim sredinama. Smatramo da u oblikovanju prometa prioritet treba dati potrebama pješaka, biciklista i javnog prijevoza.
Udruga djeluje i kao platforma koja okuplja stručnjake iz područja prometa, urbanizma, energetske efikasnosti, pedagogije, društvenih, edukacijsko-rehabilitacijskih znanosti, ekologije te je kao takva prepoznata kao jedna od vodećih organizacija civilnog društva u regiji u području biciklističkog prometa.
Naš primarni cilj je utjecati na poboljšanje biciklističke infrastrukture. Želimo gradove u kojima ljudi na posao odlaze biciklom, u kojima se bake i djeca bezbrižno kreću biciklom po gradu. Želimo zdrave, čiste, sigurne i ugodne gradove, a bicikli su jedan od najvažnijih sastojaka u ostvarivanju te vizije.
2. Koji su ciljevi udruge?
Bicikli kao transportno sredstvo nisu inferiorni, ali biciklistička prometna infrastruktura jest. Želimo prometni sustav u kojem je vožnja biciklom sigurna, svima dostupna i udobna. Želimo da svatko neovisno o dobi može koristiti to prijevozno sredstvo bez straha za vlastiti život, bez toga da mora kršiti zakon, bez toga da se mora boriti za mjesto s pješacima i automobilima, bez toga da se mora vezati za drveće i stupove. Izgradnja biciklističke infrastrukture ne može biti samo “farbanje” crta po nogostupima. Prioriteti moraju biti usmjereni na pružanje kvalitetne alternative upotrebi automobila koja očigledno sve više zagušuju naš grad. To znači izgradnju mnogo kvalitetnijih biciklističkih trasa uzduž i poprijeko grada, prvenstveno uz arterijalne rute i opterećene međugradske prometnice. Grad je do sada uglavnom uzimao pješacima da bi “dao” biciklima. To izaziva opravdani gnjev pješaka, a biciklistima uglavnom ne koristi: staze su preuske, preblizu parkiranim vozilima i haustorima, brzina kretanja je zbog rinzola, neprilagođenih semafora i miješanja s pješacima svedena na nepraktično sporu razinu, križanja staza i cesta su opasno riješena… Ukratko, pješačko-biciklističke staze na nogostupima su najgori oblik prometne infrastrukture koji postoji. Uostalom, nogostup pripada pješacima, a ne vozilima!
3. Zašto naziv Sindikat biciklista?
[sindikat, m od gr. σύνδικος > lat. syndicus = “advokat”] Sindikat je sinonim za solidarnost i brojnost. Sindikati tradicionalno počivaju na solidarnosti, a na tome počiva i ideja naše udruge – pomoću solidarnosti između biciklista pokrenuti i promijeniti stvari i zagovarati bolje uvjete za bicikliste.
4. Zašto bicikliranje?
Bicikl je idealno prijevozno sredstvo za grad. Ne zagađuje, jeftino je i efikasno prometalo. Vožnjom bicikla se čuva zdravlje ne samo biciklista nego svih sudionika u prometu. Vožnja biciklom je zdrava i čini ljude sretnima – tko jednom proba prevoziti se pedaliranjem, teško se odlučuje na povratak u tramvaj, bus ili automobil. Više bicikala znači manje prometnih gužvi, manje stresa, manje buke, manje posjeta doktoru, manje ispušnih plinova. Više bicikala znači sigurniji promet, bolju lokalnu ekonomiju, više slučajnih susreta, više osmjeha po glavi stanovnika.
5. Što je kritična masa?
Kritična masa kao pojava potječe iz Indije, gdje se promet regulirao na način okupljanja dovoljnog broja ljudi na križanju koji onda preuzimaju prednost prolaska. Kritične mase koje organizira Sindikat biciklista su masovne vožnje biciklima kroz grad kojom se želi ukazati na brojnost i važnost biciklista u prometu. To su vesele vožnje biciklom u kojima sudjeluju sve dobne skupine i uvijek je dobra zabava.
Također pokazujemo kako grad može izgledati na par sati bez gomile automobila, u tišini, s nasmijanim licima i ulicama prepunim biciklista.
6. Koje su najveće barijere bicikliranju u Zagrebu i Hrvatskoj?
Daleko najveća barijera je nepostojanje kvalitetne biciklističke infrastrukture (staze, parkirališta, signalizacija). Ovo je posljedica zastarjelog načina razmišljanja naših političara i onih koji upravljaju gradskim prometom, koje i dalje favorizira automobilski promet u gradovima, na štetu svih građana pa tako i biciklista.
7. Kakva je biciklistička infrastruktura u Zagrebu?
Grad Zagreb formalno ima više od 230 km obilježenih biciklističkih staza. Zvuči sjajno, ali stvarnost je drastično drugačija. U tih 230 km sakrivaju se i “staze” koje ni po kojem kriteriju nisu smjele proći tehnički pregled niti suglasnost od policije budući da su nesigurne, isprekidane svakih par desetaka metara, pune prepreka poput stupova i grmlja, nekvalitetno označene i dr.
Osim toga, praktički sve staze u Zagrebu svode se na dekorativno i mjestimično bojanje nogostupa izvedenih prema tehničkim standardima iz 70-ih godina prošlog stoljeća. Također, zagrebačka praksa označavanja biciklističkih staza oduzimajući prostor pješacima je loš i zastario pristup.
Važno je reći da naša želja da se izgradi infrastruktura ne završava na želji za izgradnjom staza.
Postoje i druga rješenja, poput uvođenje tzv. zona 30 u kojima vlada ograničenje za automobile na 30 km/h i u kojima onda bicikli s automobilima mogu sigurnije dijeliti cestu. Uvođenja zona 30 je posebno pogodno na cestama koje su preuske da bi se mogla izgraditi pogodna biciklistička staza ili traka. Zonu 30 bi tako trebalo uvesti u veliki broj ulica u centru, u stambenim četvrtima itd.
8. Kakva je veza između standarda života, mentaliteta i udjela prijevoza biciklom u ukupnom prijevozu?
Po svemu sudeći, svakako da ima. Česta su svjedočanstva ljudi koji umjesto javnim prijevozom ili automobilom počnu svakodnevno za put na posao koristiti bicikl. Oni govore o velikoj promjeni u vlastitom raspoloženju, poimanju grada, prometa i prostora te općenito dolazi do blagog ali važnog zaokreta u smjeru zdravijeg života i u drugim područjima (npr. prehrana). Kad bismo takvu transformaciju primijenili na većinu sugrađana, pozitivni učinci bili bi dalekosežni i vrlo zamjetni.
Također, činjenica je da biciklistička infrastruktura što se tiče kapaciteta osoba koje može “prenijeti” košta puno manje nego ekvivalentna cestovna infrastruktura namijenjena prvenstveno automobilima.
Pogotovo kad znamo da je prosječna popunjenost automobila u Zagrebu oko 1.4 osoba po autu, upitna je opravdanost ogromnih investicija u takvu infrastrukturu koja ima posljedice većeg prometnog zagušenja na odredištima (npr. centar grada) kao što je teško racionalno opravdati neizravne troškove poput uništavanja zelenih površina, količine prostora koje automobili zauzimaju (npr. za parking), a o zdravstvenim posljedicama da ne počinjemo. Sve proračunske uštede koje se mogu napraviti ulaganjem u poticanje biciklističkog prometa umjesto automobilskog mogu se preusmjeriti u financiranje zdravstva, obrazovanja, vrtića, javnih površina, parkova i slično, tako da je svakako jasno da uz politiku koja potiče biciklizam neizbježno dolazi do povećanja gradskog standarda i standarda građana.
Ne moramo posebno napominjati kako veći broj bicikala znači dugoročno i manje (teških) nesreća, kao između automobila i bicikala (tzv. sigurnost u brojevima), tako i ukupni broj nesreća u prometu.
Rijetko kad netko zadobije ozbiljne posljedice od sudara s biciklom (a i takvi sudari su puno rjeđi), a još rjeđe pješaci poginu zbog toga. Povećavanjem biciklističkog prometa doslovno se spašavaju životi.
9. Kakva je sigurnost biciklista?
Važno je razumjeti da se razlikuju objektivna sigurnost od subjektivne percepcije sigurnosti. Što se tiče objektivne sigurnosti biciklista, ona je zapravo vjerojatno mnogo bolja nego što se većini ljudi čini, no zbog nedostatka podataka o omjeru prijeđenih kilometara različitim oblicima prijevoza to se ne može dokazati. Ovo se osobito tiče vožnje kolnikom u smjeru kretanja ostalog prometa: većina ljudi boji se udarca straga, no ta vrsta nesreće je zapravo u usporedbi s drugim oblicima nezgoda vrlo rijetka. S druge strane, činjenica je da zbog kulture prometa u kojoj se slabiji moraju uklanjati jačima, vožnja cestom zbog manjka obzirnosti vozača motornih vozila nije ugodno i ne djeluje sigurno. Otuda i dojam nesigurnosti takve vožnje.
Nesigurni biciklisti se stoga osjećaju sigurnije na pločnicima, udaljeni od ostalog prometa, no tamo ne samo da i sami predstavljaju opasnost za pješake i djecu zbog svoje veće brzine, nego su zapravo izloženiji nesrećama na križanjima s cestom nego što bi bili da tim križanjima prilaze vozeći usporednom glavnom prometnicom. Sve u svemu, sigurnost biciklista koji paze na osnovna pravila prometa (uvažavanje znakova, vlastita vidljivost i osvijetljenost noću, pridržavanje pravila prednosti i sl.) zapravo uopće nije loša, dapače. No u svakom slučaju, kultura uvažavanja biciklista je proces koji se ne može ostvariti preko noći, ali što više ljudi bude na biciklima sudjelovalo u prometu kao ravnopravno vozilo, vozači drugih vozila će prema njima imati više poštovanja. Primjer je npr. koprivnički kraj gdje se osjeti velika razlika uvažavanja biciklista u odnosu na npr. Sesvete.
10. Zašto se udruga “petlja u politiku”?
Sindikat ima jasne krajnje ciljeve: bolji uvjeti za korištenje bicikla kao efikasnog, održivog i zdravog prijevoznog sredstva te transformaciji gradova u čiste, sigurne, ugodne i zelene gradove, po mjeri čovjeka. Neke od aktivnosti koje vode tim ciljevima su posve apolitične, kao što je dijeljenje biciklističkog doručka na ulicama, Pedalafest, rad s djecom i mladima i slične. I nitko sretniji od nas kad se takvim stvarima bavimo!
Međutim, neka od najvažnijih pitanja kojima se bavimo su duboko politička. Pitanje vrste znaka kojim se obilježava bic. staza je tehničko, ali je pitanje gdje su staze obavezne političko, jer se nekome mora oduzeti prostor da bi se nekom dao. Politička su pitanja koja vrsta prometa se potiče, a koja guši, kako se lokalna uprava treba odnositi prema biciklističkom prometu, kako se tko smije kretati itd.
Imamo puno ljepših aktivnosti, ali političko djelovanje – suradnja sa lokalnom upravom, ministarstvima itd – je nužni uvjet ostvarenja naših osnovnih ciljeva. Znamo da se to dijelu naših članova ne sviđa – ne sviđa se ni nama – ali ne vjerujemo da ćemo naše glavne ciljeve bez toga moći ostvariti.
11. Zašto se udruga oglašava o temama koje manje ili više nemaju veze s biciklima?
Bez fokusa nemoguće je bilo što postići. Zbog toga se zaista nastojimo usredotočiti na neposredna pitanja biciklističkog prometa: infrastruktura, promocija, suradnja, edukacija, podizanje svijesti itd. Međutim, vrlo rijetko, svega nekoliko puta u višegodišnjoj povijesti udruge, dozvoljavamo sebi da se oglasimo o širim društvenom pitanjima i problemima. To radimo jer se solidariziramo s onim što doživimo kao osobito vrijednim društvenim inicijativama iza kojih s ponosom možemo stati.
To ne znači da se ne može dogoditi da budemo u krivu pa podržimo krivu inicijativu, ali smo pažljivi oko toga kome pružimo podršku. Konačno, izražavanje takve podrške je raširena praksa: tko prati rad udruga kao što su npr. Roda ili Zelena akcija, može vidjeti da i se druge udruge povremeno osvrnu na pitanja koja su udaljena od neposredih područja interesa tih udruga.
12. Zašto se ne pita svo članstvo što misli o osjetljivim temama prije nego se udruga oglasi s nekim stavom? Ima li takva objava ikakav legitimitet?
Sa zadovoljstvom možemo reći da Sindikat biciklista ima tisuće članova (hvala vam na podršci!). Međutim, u donošenju odluka prema statutu udruge sudjeluju redovni članovi. Upravo ti ljudi provode ogromnu većinu aktivnosti udruge. To je zato što je potpuno nemoguće da za svaki svoj stav pitamo sve članove slažu li se. Mi ćemo, primjerice, tvrditi da su bolja nikakva, nego spiralna parkirališta za bicikle, ili da je bolje da neke staze ne postoje, nego da postoje u današnjem obliku. Mnogi naši članovi možda se ne bi složili, zbog posebnih okolnosti, drugačije procjene ili zbog nepoznavanja problematike. Mi ne možemo učestalo pitati članstvo podržava li ovaj ili onaj stav, a da i pitamo, nikada ne bismo imali jednoglasnu odluku.
U vrlo rijetkim situacijama kada se izjašnjavamo i o političkim pitanjima, to činimo na izrazito demokratski način, uvažavajući različita stajališta i mišljenja do te mjere da se do sada nismo niti jednom oglasili oko takvih pitanja bez da smo bili jednoglasni. Članovima koji žele da se njihov glas uvaži su izrazito dobrodošli ako žele aktivno sudjelovati i tješnje surađivati s ostalim članovima udruge: obećavamo jednaku razinu uvažavanja i otvorenosti različitosti.
13. Koliko se u Hrvatskoj kradu bicikli?
U statistikama Ministarstva unutrašnjih poslova možete pronaći npr. dokument “Statistički pregled temeljnih sigurnosnih pokazatelja i rezultata rada u 2017. godini”. U 2017. godini ukradeno je 1.120 bicikla. Brojka je u stvarnosti veća s obzirom da se ne bilježe sve krađe. Pozivamo građane da prijave svaku krađu s obzirom da se samo na taj način može dobiti potpun uvid po pitanju ove problematike.
U spomenutom dokumentu su osim podataka o prijavljenim krađama bicikala, i podaci o razriješenosti slučaja, kao i ostali podaci koji uključuju biciklistički promet kao što su nesreće u kojima su sudjelovali biciklisti i sl. Dovoljno je samo utipkati riječ bicikl i pretraživač dokumenta, a detaljni podaci o krađama nalaze se na 36. stranici dokumenta.
14. Na koji način se zaštiti od krađe? Koje vrste lokota postoje i koji su najučinkovitiji?
Na tržištu postoji niz proizvoda, ali je pomoću smjernica lako naći dobro rješenje. Među najsigurnijim rješenjima su U-lokoti. Dobro je kupiti jedan od najskupljih koje određeni proizvođač nudi. To vjerojatno znači trošak od 300-700 kuna ali daleko više se osjeti 2, 3 ili 4 tisuće kuna za novi bicikl. Bilo bi jako dobro kad bi građani napustili sajle kao osnovno sredstvo zaključavanja. Sajle se režu lako, brzo i tiho tako da predstavljaju svojevrsni poticaj lopovima koji financira i potiče njihovu “djelatnost”. Sajlu međutim nije loše upotrijebiti kao dodatno sredstvo osiguranja, za zavezati kotač ili sjedalo za okvir kako bi se lopove onemogućilo da ih kradu brzo i bez alata.
15. Koja su najsigurnija mjesta za vezanje bicikala? Kako se u razvijenijim zemljama uređuje parkirališta za bicikle?
Najsigurnija mjesta za vezanje bicikla su svakako kvalitetni stalci, popularno zvani “klamerice”. Jedan od problema vezan uz sigurnost je raširenost loših stalaka (tzv. “spirale” i slični) koji omogućuju vezanje samo kotača i često uzrokuju oštećenja kotača i diskova. Uz to, raspored stalaka u našim gradovima i njihov broj je u pravilu nedovoljan.
U brojnim europskim gradovima parkirališta za bicikle se opremaju nadstrešnicama bez kojih bicikli propadaju na suncu, kiši i snijegu. Tamo gdje je veća gustoća bicikala nije na odmet i dobra rasvjeta i video-nadzor, ali zapravo je puno važnije imati dobre stalke, dobre lokote i dobro vezati bicikle.
Valja naglasiti da nije opće rješenje gradnja “bunkera” i “sefova” u kojima će se čuvati bicikli namijenjeni gradskom prometu, iako i oni imaju svoju primjenu: biciklistički promet ne može doseći svoj puni kapacitet ako velik dio bicikala nije parkiran na otvorenom, gdje su lako pristupačni svojim korisnicima. Što se tiče skupocjenih sportskih bicikala, oni ne bi smjeli stajati na ulici, ali oni nisu ni pogodni ni preporučljivi za gradsku vožnju.
16. “‘Biciklisti’ ne poštuju osnovna pravila ponašanja u prometu pa nemaju pravo na poštovanje/infrastrukturu/uvjete za sigurno prometovanje/…”
Kao što je neprimjeren npr. stav “postoje pješaci koji krše prometne propise pa nemaju pravo tražiti odgovarajuće uvjete kretanja”, tako vrijedi i za kretanje biciklom. To što postoji određeni broj pojedinaca bez prometne kulture nije razlog da se svim ostalim sudionicima u prometu uskraćuje pravo na ugodno i sigurno prometovanje, a kvalitetna infrastruktura je svakako jedan od bitnijih preduvjeta za to.
Svakako je potrebno više ulagati u edukaciju i razvoj prometne kulture, ali i kultura i infrastruktura su bitne.
U kontekstu vremena u kojem živimo, a u kojem prometnice “pucaju po šavovima” od prekomjernog broja auta, razina zagađenja i buke je sve gora, bicikl je definitivno važno rješenje prometnih problema. Trebamo poticati porast udjela biciklističkog prometa kao i drugih održivih oblika kretanja, a ne istiskivati bicikl iz upotrebe jer nam se ne sviđa ponašanje dijela pojedinaca.