Kako NE pedalirati po gradu

    Kriticna masa, NSK
    Lijepi dani zajedničke vožnje: doći će jednom opet!

    Proljeće nam stiže, a s njim i sve više bicikala na ulicama. U ovim…”neobičnim” vremenima u kojima živimo, bicikl je osobito važan kao oblik prijevoza koji pomaže i protiv virusa, i s raspoloženjem i s nedostatkom kretanja jer je puno drugih aktivnosti do daljnjega stalo. Možda je stoga zgodna prilika za mali podsjetnik o tome kako naši susjedi, prijatelji i slučajni prolaznici sami sebi najčešće kvare zadovoljstvo bicikliranja…

    Pogrešne gume. Široke, grube gume koje bruje dok se kotrljaju asfaltom gradskih ulica odlične su u šumovitim podnožjima Medvednice, na zemlji i u blatu, ali na gradskom asfaltu su muka. Spore su i ako se ljeti znojite u vožnji, s njima ćete se znojiti više. Probajte malo tanje gradske gume: sjajne su. :-)

    Nosite stvari na leđima. Puno ljudi zbog nečega ili nije čulo za prtljažnik, košaru ili bisage, ili ih nije doživjelo pa se voze gradu s raznoraznim torbama i ruksacima na leđima. Može se to tako za potrebu, ali jednom kad čovjek osjeti koliko je lijepo i slobodno voziti se sa stvarima spremljenim u torbi na prtljažniku, teško je zamisliti vratiti se natrag! Kad dođu vrućine – a svibanjsko sunce jednako je žarko kao srpanjsko – ruksak na leđima recept je za mokra leđa na odredištu.

    Nemate blatobrane. Zapanjujući broj bicikala po gradu nema blatobrane. “Kvari mi stil” i “ionako ne vozim po kiši” neki su od misli koje prolaze kroz mnoge glave. A šteta je npr. da zbog pola sata ljetnog pljuska poslije satima ne možete normalno voziti bez da sebi radite blatne tragove na…leđima i šteta je da o tome uopće morate razmišljati. Nije očito na prvi pogled, ali kad čovjek ima dobro opremljen bicikl, puno je lakše odlučiti se na vožnju i bude ugodnije i bezbrižnije voziti.

    Nemate svjetla. “Ali grad je ionako rasvijetljen!”, “ne da mi se trošiti na svjetla”, “komplicirano mi je” itd. Svjetla – i to jasno vidljiva svjetla – su izuzetno važna. I sad već i jeftina i pouzdana i dobra. Problem je u tome što “nisu bitna”, sve dok jednom nisu izrazito bitna, a onda je obično kasno za kajanje. Oni koji imaju iskustvo korištenja oba volana – i biciklističkog, i automobilskog – znaju koliko su nekad neosvijetljeni bicikli “nevidljivi”. A usput, slabo se doživljava da je solidno prednje svjetlo multifunkcionalno u gradskom prometu: lijepo ocrtava obrise rupa i grbi na stazi te služi i kao vrlo blaga, tiha najava pješacima da netko dolazi pa se često sklone i propuste bicikl bez da ih se za to pita, što je pak prilika za zahvalu na susretljivosti u prolazu, na primjer.

    Mali intermezzo: sve do sad nabrojeno posljedica je dobrim dijelom neobične opčinjenosti Hrvata brdskim biciklima, koji se onda pak 90% ili 99% vremena voze po – gradskim ulicama, a brda nisu i neće vidjeti. Suprotno od automobila i motocikala među kojima je ogromna većina dizajnirana i napravljena za grad i tu najbolje funkcionira, ogromna većina bicikala u hrvatskim gradovima nije napravljena za grad pa je vožnja po gradu na 100 malih načina nepraktičnija, teža, nespretnija i nesigurnija. Pogledajte slike nizozemskih bicikala: oni to rade najbolje na svijetu već desetljećima, naučimo nešto od njih.

    Nosite bicikl u zgradu/stan. “Pa ukrali su mi već jedan sa stubišta.” “Što je sigurno, sigurno je.” Ovo bi mogla biti jedna od glavnih kočnica masovnog bicikliranja po hrvatskim gradovima. Za početak, zbog ovoga mnogo ljudi ni ne proba bicikl – previše je naporno tako svaki dan gore-dolje ili jednostavno nemaju mjesta za bicikl u stanu. Puno vožnji se ne dogodi jer je čovjek već iznio bicikl, obavio po gradu što treba, vratio se, unio ga, objesio na balkon i “nema šanse” da sad u 8 navečer ponovno spušta bicikl na ulicu da ode do grada: “radije neki taksi…” Ili je vani sve mokro pa “neću biciklom jer moram nositi kroz hodnik i dnevni boravak i troja vrata i mali lift i zapinjati o štokove i namještaj dok ga iznesem na balkon…” Sve potpuno pogrešno, a dobrim dijelom je za to krivo lokalna vlast koja stalke za parkiranje postavlja na kapaljku, kao da je to sramota, umjesto najnormalnija stvar na svijetu. Kao da nema mjesta, a ima recimo mjesta za parkiralište za 200 automobila. I onda ljudi imaju sliku u glavi da biciklu možda nije mjesto na ulici: da je to bliže osobnom sportskom rekvizitu, nego prijevoznom sredstvu, kao i svakom drugom, a sva druga su na cesti ili u garaži – nitko ne vozi skuter u stan, čak i ako slučajno može. Ako postoji garaža i zgodno je, super! Ali to ne smije biti presudan uvjet. Dovoljno je pasti s neba u bilo koji grad u Belgiji, Nizozemskoj, Danskoj…da se vidi da je sasvim normalno da bicikl prenoći na ulici i da je ujutro tu. Dok kao društvo ne prihvatimo tu ideju, nećemo imati masovnijeg biciklističkog prometa, a svaki dan što to odgađamo je velika šteta za sve. Koliko je krađa ozbiljan rizik? U najcrnjoj točki npr. Velike Britanije, krade se oko 4 bicikla na tisuću stanovnika godišnje. Za usporedbu. s automobilom dolazi jamstvo da će svake godine doći cca. 2500 kn troška (registracija, osiguranje…), makar stajao na parkiralištu. Računajući na duge godine vjernog služenja koje bicikl u međuvremenu daje, on je i dalje daleko najekonomičnije prijevozno sredstvo koje imamo na raspolaganju.

    Ne koristite dobar U-lokot. “Oni drugi su mi bili preteški.” “Ma svaki se lokot može razbiti!” “Ovaj mi je lijep…” Svaki se može obiti, tako je. Međutim, neki se mogu obiti u 3 sekunde bez buke i bez skupog alata (gotovo svaka sajla, npr.), a drugi su dosta nezgodni: em obijanje traje, em je bučno, em traži opreme. Koliko ljudi zna da se vjerojatnost krađe drastično smanjuje korištenjem 2 dobra, ali različita lokota, jer zahtijevaju drugačije alate? Općenito su skuplji, teži U-lokoti najsigurniji i što god kupili, lokot nije nešto na čemu treba štedjeti.

    Vozite jako skup bicikl. Bicikli koji koštaju nekoliko tisuća kuna ili čak desetke tisuća su divni za vožnju. Sportsku i rekreativno vožnju, ali ne gradsku, niti im je u gradu mjesto. (Iznimka su električni bicikli među kojima ima izvanrednih modela za grad.) Naši sugrađani koji se voze po gradu takvim biciklima i ostavljaju ih i “samo na 5 minuta” bez nadzora samo privlače i lopove i preprodavače i guraju im novce u džepove. U redu je imati skup bicikl za rekreaciju, ali kupite onda drugi, nešto skromniji za grad i vozite ugodno i bez brige.

    Vozili ste grozno trošan bicikl. “Nije bicikl za mene”, “naporno je to”, “samo uskuham do posla, ne mogu takva među ljude”…a stvar je jednostavno u tome da su ljudi negdje iz podruma izvukli prastaru, zapuštenu krntiju koja na prvi pogled naliči na bicikl, pokušali je koristiti nekoliko puta i zaključili da je muka, neudobno i nepouzdano. Koje čudo! Kad su bicikli grozni, naravno da je vožnja grozna. Vrlo pristojni bicikli koji nisu raskošni, ali su ugodni i mogu se voziti dugi niz godina mogu se naći u trgovinama u rasponu od 2500 do 4000 kuna. Rabljene verzije mogu biti dvostruko jeftnije, iako često uz rabljeni treba osigurati i osjetan popravak. Bilo kako bilo, ne dajte se navesti na kupovinu novog bicikla od 1500 kn ili čak manje: to ne može izaći na dobro, to je bačeni novac.

    Nikad ne izlazite na cestu. Nitko se ne osjeća ugodno biciklom na četverotračnoj cesti, uz brz i gust motorni promet: evolucija nas je dobro opremila da prepoznajemo da je to neprijateljsko, opasno okruženje. Međutim, ni u najbiciklističkijim društvima ne postoji veći grad u kojem je baš svugdje dostupna odvojena biciklistička staza: biciklistički promet dijelom mora biti upućen na kolnik. Puno nas se panično drži nogostupa – gdje obično nema biciklističke staze – radije nego da izlazimo na kolnik. Višestruka je šteta od toga načina razmišljanja. Kao prvo, u lokalnim, kapilarnim, kvartovskim ulicama, jakost i brzina motornog prometa ionako nije velika da bi vožnja kolnikom sama po sebi bila osobito opasna, a svakako je sigurnija na taj način – jasno vidljivo ostalim sudionicima u prometu – nego izlijećući s nogostupa na kolnik na svakom prijelazu, nevidljivo, nenajavljeno, neočekivano. Da bi stvar bila gora, takva vožnja je uz to i manje ugodna zbog učestalog penjanja i spuštanja na nogostupe i sporija, zbog stalnog usporavanja i ubrzavanja, manevriranja oko pješaka itd. Ako niste do sada, pokušajte se spustiti na kolnik barem unutar kvarta. I pogledajte svoje uobičajene rute pa vidite možete li se maknuti od glavnih gradskih ulica – koridora dizajniranih za automobile, koji su bučni, opasni i neugodni – i sjeći kroz kvartove, lokalnim, mirnim uličicama. Iznenadit ćete se možda koliko će vam neke vožnje postati ugodnije i lakše.

    Svašta se još vidi na hrvatskim ulicama, ali neka ovo za ovaj put bude dosta. Važno upozorenje: primjena samo ponekog od ovih savjeta može uzrokovati značajni porast u korištenju bicikla i jednostavnosti života u gradu! Smatrajte se upozorenima. ;-)